Posts in Turkish Airlines avantura

Turska u mojim očima: Daljina nas ipak povezuje

Dragi moji pustolovi, došlo je vreme da nastavimo našu avanturu u Istočnoj Turskoj. Na samom početku želeo bih da se zahvalim svima vama na divnim porukama koje ste mi uputili putem društvenih mreža i na mejl ovih dana. Vaša podrška i komentari mi zaista puno znače jer mi pomažu da na pravi način usmerim moj dalji rad na blogu.

Danas nastavljamo našu avanturu u Istočnoj Turskoj i došli smo do Karsa… Dogu Ekspresi nam je pomogao da dođemo do Karsa, a od Karsa smo morali nažalost peške… Naravno, malo šale nije na odmet! Ko nije bio u prilici da pročita moj prethodni post iz Turske ili neko jednostavno želi da se podseti nekih detalja, post možete pročitati na ovom linku.

Po planu i programu koji je za nas sastavio Turkish Airlines sledeća znamenitost na listi je bilo nalazište ruševina nekadašnjeg grada Ani. Ani je pre bio simbol raskoša i bogatstva, poznat po velikom broju impozantnih građevina i raskošne arhitekture, grad koji su naseljavali poznati trgovci, bogati veleposednici… Šta se dogodilo? Kao i u svakoj priči, uvek postoji ono ALI, zato u ovom slučaju mogu reći samo da je to mesto u kojem su ostale ruševine koje su ujedno i jedini svedoci zlatnog doba jednog od najvećih i najbogatijih gradova na svetu.

Danas, umesto raskoši ostale su ruševine na prostoru nekadašnjeg grada Ani, pa je zbog toga dobio pogrdan nadimak “Grad Duhova”. Ruševine se nalaze sa samoj granici Turske i Jermenije. Iskreno se nadam da će uz pomoć arheologa, malo sreće, pažljivog i posvećenog rada Ani bar malo povratiti svoj stari sjaj i slavu koju zaslužuje!

Ani je nekada bio poznat kao grad 1001 crkve, a pretpostavlja se da je tokom zlatnog doba u gradu živelo preko 100.000 stanovnika. Nadimak “grad 1001 crkve” je možda prenaglašen, ali istoričari i arheolozi su do sada pronašli nešto manje od 100 verskih objekata, što govori u prilog tome kako su jermenski vladari bili izuzetno pobožni i da su bili posvećeni izgradnji svetinja.

Danas se na ovom nalazištu može pronaći Ani katedrala, tačnije njena ruševina. Izgrađena od crvene cigle, verski objekat koji se nalazi na posebnom uzvišenju i danas privlači pažnju posetilaca. Kupola katedrale je najvećim delom uništena prilikom velikog zemljotresa u 14. veku, to nije nažalost nije bio kraj jer je nakon toga uništen i drugi deo katedrale, ali je ostala ruševina koja nam i dalje može dočarati lepotu ovog verskog objekta.

Sudeći po nekim spisima, Ani katedrala je izgrađena u periodu kada je grad Ani bio na vrhuncu svog uspona, tokom 11. veka. Postoji i crkva Sv.Đorđa koja se i dan danas nalazi u samoj provaliji na granici između Turske i Jermenije. Crkva Svetog Đorđa se smatra jednom od najbolje očuvanih objekata na prostoru nekadašnjeg grada Ani. Svi smatraju da zgrade, objekti nemaju dušu, ali su oni ipak nemi svedoci raznih velikih istojiskih dešavanja, koje su promenile tok istorije.

Nakon dobre šetnje, verujte mi da sam se malo razmrdao i da mi je ova šetnja kroz Ani prijala, možda je temperature bila ispod nule, ali je raspoloženje i lepota pejzaža učinilo da uopšte ne osećam hladnoću, već samo osećaj neke neobične ispunjenosti i ponosa jer sam imao priliku da posetim jedno ovako neobično mesto kao što je grad Ani.

Polako se naša mala blogerska grupica okupljala i bilo je vreme da se krene dalje… Malo smo bili i ogladneli, što je i normalno posle par sati šetnje i istraživanja ruševina. Pre ulaska u autobus, okrenuo sam se još jednom, po poslednji put da pozdravim Ani, jer sam istinski uživao u priči o jednom zlatnom gradu: “Ćao Ani, možda ćemo se videti još koji put, budi mi pozdravljen!”

Blogeri su nastavili svoj put, uzbuđeno smo pokazivali slike jedni drugima, jer svako je na svoj način dočarao iz svog ugla staru slavu nekadašnjeg carskog grada Ani i naši prijatelji iz Turkish Airlines-a su nas odveli na jezero Cildir, gde je ujedno bio organizovan i ručak.

Prizor je bio kao iz bajke, mnogi blogeri su išli sa ribarima da se uvere u istinitost priča kako se inače lovi riba u zaleđenom jezeru, ali moj strah od vode i da će led popustiti i pući pod mojim nogama je pobedio pa sam iskupio trunku hrabrosti i otišao do nekih granica za koje sam smatrao da će biti bezbedne za moje kretanje. Ovaj put sreća nije bila dovoljna da isprati moju hrabrost do kraja! 🙂

Vreme za ručak je prosto proletelo, pa smo morali da požurimo i da se uputimo malo u planinske predele pa je mali Marko potpuno iznenadno stao na snowboard… Dosta vremena je prošlo, dobro je što sam ostao u jednom komadu! Ne brini mama, dobro sam!

Sarikamis! Planina za prave ljubitelje zimskih sportova, ako se dobro sećam cena ski propusnica za žičaru za ceo dan je oko 5 evra, ako kojim slučajem iznajmljujete i opremu za skijanje ili snowboard, mislim da je zajedno sa ski pass propusnicom manje od 20 evra, što je izuzetno jeftino u odnosu na neke evropske planinske centre.

Mi smo bili smešteni u Sarikamis Kayi Hotelu. Ovaj hotel je dobio jedan simpatični epitet od svojih gostiju: “Snežna Palata Sarikamis planine” zbog svoje neobične lokacije. Imali smo vremena malo da se odmorimo, pa smo naredni dan započeli sa našim aktivnostima znatno kasnije nego inače. Nakon doručka, taman što sam pošao do sobe da se spremim za pokret naši prijatelji iz Turkish Airlines-a su nam saopštili da ako kojim slučajem u grupi postoje ljubitelji zimskih sportova imaju pravu poslasticu za nas i da imamo 5,6 sati slobodno da malo uživamo na snegu.

Ja sam od sreće zaboravio ključeve od sobe i telefon pa su me kolege tražile po hotelu jer sam ja hvala Bogu brže bolje otišao po opremu… Kada sam završio sa oblačenjem za sneg dečko koji radi iznajmljivanje opreme me je upitao: “Da li želite skije ili snowboard?”. Pomislio sam, nek ide život na ovoj planini nisu oštre staze, imam ja skije na Divčibarima, ali moj otac se uvek uplaši kada me vidi na snowboardu… Pošto nije bilo mojih stalnih kritičara, ja sam samo pokazao prstom na snowboard I nakon par minuta mali Marko se našao na žičari nakon dužeg vremena! Prvo sam pomislio da sam poludeo, ali idem do kraja pa šta bude na žičari sam, lep je i sunčan dan neće valjda danas nešto poći po zlu!

Bilo je odlično, moram priznati da sam proveo dosta manje vremena na snegu nego što to inače znam kada odem na Divčibare, možda je to bio i umor od puta pa nisam hteo da izazivam sudbinu.

Nakon par sati, blogersko društvance se okupilo i bili smo spremi da krenemo za Erzurum, ujedno i poslednji grad koji je bio planiran da se poseti tokom ove naše avanture u Istočnoj Turskoj.

Erzurum je jedan od najvećih gradova u ovom delu Turske, najveći univerzitetski centar i grad za koji se smatra “kolevkom” dobrog kebaba. Probao sam njihov kebab, ne smem vam priznati koliko sam ražnjića pojeo… Sramota me, kada se setim onih divnih lepinja, srce mi zaigra, pritisak raste! 😀 Samo ću reći da je sve istina! Kebab je fantastičan! U okolini grada se nalaze brojna skijališta i takođe s utu bile organizovane jedne godine i zimske olimpijske igre, onda vam je sigurno jasno i sam kvalitet staza.

Prošlo je i tih fantastičnih 7 dana, došlo je vreme da se rastajemo i da idemo nazad svojim kućama. Uhvatili smo večernji let za Istanbul i u avionu smo sa osmehom na licu sumirali neke naše utiske sa ovog putovanja. Rastanak mi je ovog puta malo teže pao nego inače, ali pošto je 80% blogera bilo iz regiona, obećali smo jedni drugima da ćemo se uskoro sigurno ponovo videti!

Umoran, ali veseo ušao sam i ja na svoj let do Beograda, malo sam uspeo i da odspavam, ali i da pročitam Turkish Airlines časopis u kojem sam video fotografiju katedrale Ani ispod koje je pisalo “Posetite Kars!”. Samo sam se osmehnuo i pomislio: “Marko, bio si tamo, otićeš ti tamo ponovo!”. Stjuardesa mi je donela doručak, a siguran sam da znate kako ide ona klasična priča u avionu. Nedugo nakon doručka sam zaspao…

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog posta, a ujedno i poslednjeg specijalnog posta o Istočnoj Turskoj u saradnji sa kompanijom Turkish Airlines. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Tokom mog boravka u Turskoj obišli smo mnoge interesantne gradove i znamenitosti koje su od velikog kulturnog značaja.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da sam uspeo da pronađem pouzdanog partnera koji će mi pomoći da otkrijem svet na jedan sasvim drugačiji način. Nadam se da sam uspeo bar malo uz pomoć slika da vam dočaram lepotu i jedinstvenog ovog dela Turske, a mogu vam samo reći da bi svako od nas trebao bar jednom u svom životu da poseti Istočnu Tursku. Pogled na svet će vam se definitivno promeniti!

Na kraju posta voleo bih da se zahvalim mojim prijateljima iz kompanije Turkish Airlines na srdačnom pozivu i na ovom neverovatnom iskustvu koje ću pamtiti dugo. Takođe, želeo bih ovim putem da se zahvalim partnerima ovog projekta, koji su svojom nesebičnom podrškom podržali ovaj projekat i omogućili nam da se u njihovim hotelima osećamo kao kod svoje kuće. Hvala hotelima Crown Plaza Harbiye i Sarikamis Kayi hotelu na gostoprimstvu, nadam se da ćemo se videti opet uskoro!

Kako se vama dopala ova moja priča o Istočnoj Turskoj? Da li ste imali priliku do sada da posetite ovaj neistraženi deo ove neverovatne zemlje? Ako ste imali priliku voleo bih da čujem vaše mišljenje! Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane avio-kompanije Turkish Airlines.Predstavništvo avio-kompanije Turkish Airlines se nalazi u Beogradu, Knez Mihailova broj 9, telefon: 011/303-6195. Na toj adresi možete direktno kupiti avionske karte za ceo svet kompanije Turkish Airlines, putem call centra ili online kupovinom putem zvaničnog sajtaTakođe ovim putem želim da se zahvalim mojim prijateljima iz kompanije Sony koji su omogućili da uživate u ovim lepim slikama koje su izrađene uz pomoć fotoaparata Alpha 7r Mark II.
SHARE THIS POST

Turska u mojim očima: Avantura koja se ne zaboravlja!

Dobro jutro dragi moji pustolovi! Kako ste mi od jutros?! Iskreno se nadam da ste mi se lepo naspavali i da ste spremni da danas sa mnom krenete u još jednu novu uzbudljivu avanturu ovog vikenda. Na samom početku bih želeo da vam se zahvalim na divnim porukama koje ste mi pisali proteklih dana i ne mogu da opišem svoju neizmernu sreću koju trenutno osećam! U prethodnom postu sam vam opisao moju kratku, ali slatku avanturu u Londonu, ali sad je došlo vreme da krenemo priču kako dolikuje!

Pa vreme je da počnem polako, kako je došlo do ove neobične saradnje? Krajem marta ove godine dobio sam jedan zanimljiv mejl od predstavništa avio-kompanije Turkish Airlines za Srbiju u kojem sam dobio poziv da osetim čare Istočne Turske. Kada sam video da ću biti u prilici da posetim Kapadokiju, što je inače san svakog blogera da ima sliku sa balonima nisam čekao ni sekunda već sam odgovorio kratko i jasno: MOŽE! (deluje kao ona reč iz reklame za keš kredit, ali verujte mi da nije bilo tako!).

Od prevelikog uzbuđenja nisam znao šta ću dalje da radim, u mislima sam već bio u Kapadokiji zamišljao one lepe, velike, šarene balone i radovao se mojoj novoj avanturi. Nakon par sati, odlučio sam da otvorim program putovanja i tek onda sam shvatio da mene čeka jedna na oko naporna, ali zanimljiva avantura. Moje blogersko oko je privukla reč Dogu Ekpresi, odmah sam shvatio da je u pitanju neki voz pa sam se bacio na jedno malo istraživanje gde sam uvideo da idem na putovanje vozom koje je inače toliko posećeno da ljudi čekaju mesecima da dobiju svoje mesto u vozu koji je dobio epitet turskog Orient Express-a.

Inače pre nego što sam počeo sa blogom i tokom mog rada na blogu, često sam putovao sa ovom avio-kompanijom i svaki put sam bio prezadovoljan uslugom i što je najbitnije letovi su uvek bili na vreme i za moju gladnu dušu hrana je uvek bila izvrsna. Sećam se kada sam išao za Helsinki, stjuardesa je bila tako fina da je videla da sam gladan pa sam dobio dve porcije teletine bio sam i više nego sit. Pozdrav za divnu stjuardesu, živa ti meni bila još 100 godina! 🙂

Do samog prijavljivanja na let (hvala Bogu pa nikad i ne gledam detalje na avio kartama) nisam ni znao kojom klasom ja letim. Kao i uvek došao sam 3 sata ranije na let, tamo gužva čekam ja red i taman da se prijavim meni gospođa na šalteru kaže: “Gospodine, pa vi ste na pogrešnom šalteru sada će vas preuzeti moja koleginica!”. Ja u šoku, kako sad pogrešio imam karte Turkish Airlines-a…

Nakon što je njena koleginica završila sa putnikom zamolila me je da pređem na njen šalter da bih se prijavio na let. Uzmem ja onaj moj kofer i malo se izmaknem da vidim gde ja to idem da se prijavim, kad ono piše tabla “biznis klasa”. Ćutim ja, hajde neću da se mešam, realno ko da se buni na lepe stvari čovek se već navikne, a pošto je već moj mozak otišao na odmor hteo sam samo da se i ja konačno “prenesem” u Tursku.

Dobio ja kartu, tamo stvarno piše biznis klasa sedište 4F. Kao internacionalni bloger putovao sam par puta prvom i biznis klasom, ali nikada nisam dobio tako nešto kao domaći bloger i bio sam ponosan na sebe što je neko na našem tržištu podržao rad na mom blogu na jedan tako sofisticiran način. Let do Istanbula je ovaj put trajao u mojoj glavi dosta kraće, kao što vidite imao sam dovoljno mesta da napravim lepe slike i usput da se zabavim uz novi ljubavni film mojih najomiljenijih turskih glumaca, ko je gledao tursku seriju “Iznajmljena Ljubav” (turski: Kiralik Ask) razumeće!

Sleteo sam u moj voljeni Istanbul, mislim da se onaj Ataturk aerodrom pitao što me nema tako dugo, ali eto stigao sam po ko zna koji put u moj voljeni Istanbul – grad koji caruje na dva kontinenta.

Nakon obavljenih aktivnosti kao što je pasoška kontrola i preuzimanje prtljaga, došao je i onaj moj najteži deo koji malo manje volim na putovanjima: traženje svog imena na nekoj od milion tabli, ali dobro ovaj put sam pronašao svoje domaćine u rekordnom kratkom roku! Usput sam upoznao moje kolege blogere i pripadnike medija sa prostora Balkana i Istočne Evrope. Naravno, moja malenkost se odmah raspriča i posle pet minuta pronađem idealno društvo.

Prvi dan u Istanbulu nam je bukvalno proleteo, bili smo na ručku kod Nusreta. Ako postoje ljudi koji su kao ja i nisu znali ko je Nusret to je poznati turski kuvar koji je postao živa legenda i ima restorane širom sveta. Prepoznatljiv je zbog svojih pokreta tokom kuvanja, siguran sam da ste negde u medijima videli muškara sa naočarima za sunčanje koji na jedan sasvim neobičan način prosipa začin, seče meso i napravi spektakl. Da ne objašnjavam dalje i da se ne blamiram pogledajte na linku o kome se to tačno radi! 😉

Hrana zbližava ljude, tako sam ja uspeo da tokom ovog prvog ručka malo bolje upoznam moje kolege i tim iz Turkish Airlines-a koji je krenuo sa nama na ovo putovanje. Po planu smo trebali nakon ručka vratiti se u hotel, ali ne leži vraže mi smo smislili da idemo na Taksim! Mali Marko je podgrejao inicijativu da se ide do Galata Kule, neki blogeri su prvi put bili u Istanbulu i želeli su da vide neku znamenitost. Ja? Ja sam ih samo podržao! 😀

Ljudi iz Turkish Airlines tima su nam više puta napomenuli da treba da krenemo iz hotela u 4 ujutru i to su pokušavali da nam objasne na našim maternjim jezicima, ali mi smo hteli da idemo na Taksim, pošto nam je hotel bio relativno blizu. Sledeća scena, četiri blogera uključujući moju malenkost i jedan član tima TK tima kreću u pohod na Taksim u 9 uveče, realno ionako nema ništa od spavanja…

Hvala Bogu pa smo se vratili u hotel malo posle ponoći, ja nisam spavao gledao sam tursku seriju koju inače pratim pa mi je to došlo kao odličan način da ispunim vreme dok čekam da krenemo iz hotela. U 4 ujutru, to je po našem lokalnom vremenu tada bilo 2 ujutru sve blogerske dušice su se okupile i onako pospane bile spremne za Kapadokiju. Ovo je bio moj drugi put u životu da sam koristio lokalne letove u Turskoj i ja sam samo razmišljao kakvi me baloni čekaju u Kapadokiji.

Let je trajao malo kraće nego na relaciji Beograd – Istanbul, ali nas je na aerodromu u Kapadokiji dočekalo zubato sunce i snažan vetar da sam morao da se presvučem jer nisam očekivao da će mi tako biti hladno. Pošto sam završio sa presvlačenjem i izašao spreman za pravu sibirsku zimu, sam sebi sam izgledao kao morska zvezda koja jedva pokreće krake…

Kapadokija je veoma neobično mesto, doline kroz koje se pruža pogled kao iz bajke. Stene koje je oblikovala priroda i to samo pokazuje kako priroda može sama stvoriti prava dela umetnosti bez ikakvog uticaja ljudske ruke. Zaista zapanjujuće! Moje divljenje su prekinule reči našeg vodiča koji nam je saopštio da zbog jakog vetra danas neće biti balona u dolinama Kapadokije i da nam se unapred izvinjava jer je to bila nepredviđena okolnost.

Znate one scene u meksičkim serijama kada glavni glumac sazna neku šokatnu vest, pa se čuje onaj zvuk lomljenja stakla, e tako je bilo u mojoj glavi u tom trenutku! Nema balonaaa, da me nije bilo sramota mojih 27 godina plakao bih kao malo dete… Plan nam je bio promenjen i krenuli smo na doručak, potom na vožnju motorima i dan nam je bio i više nego ispunjen. Možda nisam video čuvene balone u Kapadokiji, ali sam upoznao novog četvoronožnog prijatelja – Merta.

U Kapadokiji smo posetili dva važna muzeja: Goreme, muzej na otvorenom i Gurey, prvi muzej keramike i grnčarije koji se nalazi pod zemljom!

Gurey, neobičan novootvoreni muzej keramike i grnčarije nalazi se u pećini ispod izložbenog salona keramike Gurey. U ovom muzeju je izložena privatna kolekcija keramičke umetnosti koja se sakupljala godinama, a drevna sala za keramiku sadrži komade još iz doba praistorije.

Muzej na otvorenom Goreme podseća na ogroman manastirski kompleks koji se sastoji od mnoštva manjih manastira smeštenih jedan pored drugog. Obično turisti kada dođu u Kapadokiju ovo je početna “stanica” za početak istraživanja Kapadokije. Imao sam priliku da uživam u neverovatnom pogledu, a moje kolege su napravile odlične slike na stenama. Ja nisam imao hrabrosti da se popnem, ali sam im zato pomogao prilikom slikanja. 🙂

Drugi dan se približavao kraju, napustili smo Kapadokiju i krenuli ka Kajseriju jer je to bila naša stanica za ukrcavanje na Dogu Ekspresi voz. Pomislio sam u sebi: “Jooj, biće ovo još jedna neprospavana noć!”, ali uspeo sam nekako da zaspim oko 2 sata iza ponoći i da prikupim bar malo snage za naredni dan!

Program našeg putovanja je bio detaljan i satnica je bila tačno navedena, kada sam prvi put čitao program u Beogradu uvideo sam da ćemo putovati vozom 18 sati u jednom smeru i plašio sam se kako ću ja to uspeti, ali samo sam se setio Indije i rekao sebi da ja to mogu. Realnost je bila malo drugačija, u vozu smo proveli skoro dvadeset sati, napravili smo neverovatne slike, sklopila su se neka nova prijateljstva i mogu vam iskreno reći da mi je to vreme prošlo kao da sam leteo avionom jer smo se na vozu baš zabavili, čak smo dobili od Turkish Airlines-a rančeve čiji sadržaj treba da nam pomogne da lakše “preživimo” višečasovnu avanturu vozom.

Šta biste trebali znati o ovom vozu? Dogu Ekspresi, poznat pod imenom “Voz Istoka” (eng: Eastern Express) je noćni putnički voz koji je pod upravom turske državne železnice. Dužina rute kojom saobraća ovaj vož je dugačka 1310 km, od železničke stanice u Ankari do železničke stanice u Karsu. Zanimljiva činjenica je ta da je ovo prvi noćni voz koji je pokrenut istočno od Ankare. Karte za ovaj voz možete kupiti na ovom linku, ali imajte na umu da su karte rezervisane već par meseci unapred. Nadam se da ćete pronaći svoj željeni termin! 🙂

Kao što sam rekao vreme je proletelo i 4. dana u večernjim satima smo došli na železničku stanicu u Kars. Doček je bio neverovatan pa su odlučili da ove ogladnele blogerske duše odvedu nešto malo da gricnu. Moram priznati jednu stvar koju najviše volim u turskoj kulturi: hrana! U Turskoj nikad nećeš biti gladan i njihove porcije su toliko velike (bar za mene) da stvarno im treba odati počast i dodeliti titulu najboljih domaćina.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog posta, a ujedno i prvog specijalnog posta u saradnji sa kompanijom Turkish Airlines. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Tokom mog boravka u Turskoj obišli smo mnoge interesantne gradove i znamenitosti koje su od velikog kulturnog značaja. Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da sam uspeo da pronađem pouzdanog partnera koji će mi pomoći da otkrijem svet na jedan sasvim drugačiji način. Nadam se da sam uspeo bar malo uz pomoć slika da vam dočaram lepotu i jedinstvenog ovog dela Turske, a mogu vam samo reći da u narednom postu ćete biti u prilici da vidite ruševine Ani, svetog mesta koje se nalazi nedaleko og granice sa Jermenijom. Samo ću reći jednu reč: FASCINANTNO!

Na kraju posta voleo bih da se zahvalim mojim prijateljima iz kompanije Turkish Airlines na srdačnom pozivu i na ovom neverovatnom iskustvu koje ću pamtiti dugo. Takođe, želeo bih ovim putem da se zahvalim partnerima ovog projekta, koji su svojom nesebičnom podrškom podržali ovaj projekat i omogućili nam da se u njihovim hotelima osećamo kao kod svoje kuće. Hvala hotelima Crown Plaza Harbiye i Radisson Blu Kayseri na gostoprimstvu, nadam se da ćemo se videti opet uskoro!

Kako se vama dopala ova moja priča o Istočnoj Turskoj? Da li ste imali priliku do sada da posetite ovaj neistraženi deo ove neverovatne zemlje? Ako ste imali priliku voleo bih da čujem vaše mišljenje! Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane avio-kompanije Turkish Airlines i Dogu Ekspresi , uz nesebičnu podršku ostalih partnera ovog projekta kao što su hotel Hotel Crown Plaza Harbiye i Hotel Radisson Blu Kayseri. Predstavništvo avio-kompanije Turkish Airlines se nalazi u Beogradu, Knez Mihailova broj 9, telefon: 011/303-6195. Na toj adresi možete direktno kupiti avionske karte za ceo svet kompanije Turkish Airlines, putem call centra ili online kupovinom putem zvaničnog sajta. Takođe se zahvaljujem mojim prijateljima iz kompanije Sony koji su omogućili da uživate u ovim lepim slikama koje su izrađene uz pomoć fotoaparata Alpha 7r Mark II.
SHARE THIS POST