Posts tagged putovanje

Pisma iz Ekvadora: Hotel del Parque, luksuzna prirodna oaza mira u srcu Gvajakila…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Novembar i decembar su bili posvećeni jednoj neobičnoj zemlji u srcu Južne Amerike, zemlja koja je poznata po najkvalitetnijem kakao, bananama i kafi – Ekvador. Došlo je vreme da se oprostimo od ove neobične destinacije i ovo će biti poslednji putopis iz serije putopisa o Ekvadora. Dobra vest za ljubitelje modnih priča da je ostalo nekoliko modnih priča iz Ekvadora, tako da ih možete očekivati tokom ovog meseca na Mr.M blogu. Na samom početku današnjeg putopisa želeo bih da se zahvalim Hotelu del ParquePRO ECUADOR, kao i drugim partnerima koji su nesebično podržali moju avanturu u Južnoj Americi. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi iz Ekvadora i modne priče koje ste imali priliku čitati ovog novembra i decembra, a iskreno se nadam da ćete uživati u novoj avanturi.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne postove putopis i modne priče iz Ekvadora ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

  1. Brett Johnson: Američki dodir večite elegancije… (Modna priča)
  2. Pisma iz Ekvadora: Kito, grad obojen umetnošću i arhitekturom baroka… (Putopis)
  3. Sannino Napoli: Otkrijte pravo italijansko umeće sa bezvremenskim i jedinstvenim stilom…(Modna priča)
  4. Pisma iz Ekvadora: Kito, biser Južne Amerike na sredini sveta… (Putopis)
  5. Brett Johnson: Moda za savremenog muškarca sa istančanim i prefinjenim ukusom… (Modna priča)
  6. Pisma iz Ekvadora: Kuenka, živahni šarmantni kolonijalni dragulj Južne Amerike… (Putopis)
  7. Appella: Jedinstveni satovi koji spajaju klasičan dizajn i švajcarsku funkcionalnost… (Modna priča)
  8. Pisma iz Ekvadora: Ingapirca, Gualaceo i Chordeleg, istražite lepotu andske kulture…(Putopis)
  9. Pisma iz Ekvadora: Gvajakil, najšareniji biser Pacifika… (Putopis)

U prethodnom putopisu imali ste priliku da se upoznate sa Gvajakilom, najšarenijim biserom Pacifika, a danas ćete biti u prilici da se upoznate sa luksuznom prirodnom oazom mira koja se nalazi u samom srcu Gvajakila – Hotel del Parque. Ovaj objekat je sam po sebi više od hotela, zbog same lokacije i zanimljive istorije ovog mesta dovoljan je razlog ako se odlučite da otputujete u daleke i egzotične krajeve i osetite lepote Gvajakila i Ekvadora, zaista bi trebali da posetite ovaj hotel, kao i zološki vrt koji se nalazi u sklopu ovog kompleksa.

Hotel del Parque predstavlja jedan neobičan spoj istorije i elegancije, što rezultira nezaboravnim životnim iskustvom. Ova tropska oaza zarobljena u vremenu, savršeno locirana u naselju Samborondon, idealno mesto za početak ekvadorske avanture u Gvajakilu. Ova impresivan istorijski objekat iz 19. veka nudi prijatnu atmosferu sofisticiranosti i vanvremenske elegancije. Hotel je opremljen prefinjen ekvadorski nameštaj, impresivna mermerna kupatila, besplatan bežični internet, mini-bar, klima uređaj i mnoge druge usluge koje će učiniti vaš boravak komfornijim.

Tokom svog boravka u Hotel del Parque možete ručati sveže morske plodove u luksuznom Casa Julian restoranu na obali reke. Takođe možete uživati u masaži ili kozmetičkim tretmanima u jedinstvenom ambijentu u okviru zvonika, sa drvenim gredama iz originalne, nedavno restaurirane, gotičke kapele. Ulepšajte svoje iskustvo degustacijom čokolade, pečenjem kafe i raznim šetnjama u zadivljujućem tropskom okruženju.

Da li možete da zamislite da se budite uz veselu pesmu papagaja i zov majmuna koji lebde u krošnjama drveća. Hotel del Parque se nalazi u Istorijskom parku Gvajakila, tropskoj oazi zarobljenoj u vremenu, mestu gde se palmino lišće i egzotično cveće njišu na povetarcu sa reke Daule.

Istorija Hotela del Parque je istorija koju čini spoj ljubaznosti i gostoprimstva. Zgrada je prvobitno pružala sklonište za beskućnike, starije i invalide. Danas, pažljivo transportovan, deo po deo, sa svog prvobitnog mesta iz 1891. godine, pažljivo renoviran i smešten u Istorijski park Gvajakila, on ostaje primer utočišta, okružen mirom prirodnog sveta. Ranije je bio poznat kao Hospicio Corazon de Jesus. Imanje je 1891. godine izgradila najstarija dobrotvorna institucija u Gvajakilu. To bi bio prvi hospis u gradu, a njegovi osnivači, Manuel Galesio i njegova supruga, gospođa Hesus Pereira, izjavili su da bi trebalo da daje utočište samo beskućnicima, starim ili invalidnim osobama.

Građevina koja je bila osuđena na rušenje 1980-ih, imovinu je otkupila Centralna banka Ekvadora i preselila, deo po deo, na sadašnju lokaciju u Istorijskom parku. Tamo je građevina pedantno restaurirana zajedno sa još tri građevine iz ovog nasleđa. Osoblje Hotela del Parque preduzelo je renoviranje fasade, transformišući je, sa velikom pažnjom i upornošću, iz stare konstrukcije u luksuznu imovinu današnjice. Dizajner Hulio Vinueza bio je inspirisan republikanskom arhitekturom imanja da stvori sofisticirane enterijere.

Hotel del Parque se pridružio redovima održivih hotela širom sveta pod Green Globe-om. Među prvim takvim hotelima u Ekvadoru i Južnoj Americi, ovaj izuzetni hotel sa pet zvezdica nastoji da ispuni kriterijum da bude lokalno i međunarodno priznata održiva turistička ustanova.

Poštovanjem standarda Green Globe, koji uključuje 44 osnovna kriterijuma i preko 380 indikatora usklađenosti, Hotel del Parque postavlja crveni tepih za luksuznu održivost. Sa ovim, gosti mogu da očekuju raskošan komfor i legendarna iskustva bez brige o eksploataciji dragocenih ekoloških ili društveno-kulturnih resursa. Program održivosti Green Globe je dalekosežno preduzeće koje dodiruje gotovo svaki ugao ugostiteljske niše gde se ne propušta nijedan detalj. Dugoročni napori za održivost obuhvataju dizajn i izgradnju, hranu i zdravlje, upravljanje poslovanjem, zadovoljstvo gostiju, komunikaciju, etiku i još mnogo toga.

Uključen u Green Globe napore za održivost, ekvadorski ekološki Hotel del Parque ima jedan od najboljih restorana u Gvajakilu – Casa Julian. Ovaj restoran je postao za kratko vreme postao poznat zbog kreativnog kulinarskog dizajna prekrivenog revolucionarnim praksama održive hrane. Gurmanska kuhinja je ključni pokazatelj u vezi sa Relais & Chateaux koju je hotel zaradio pre nekoliko godina. Ali, Casa Julian nije više sam, u Hotelu del Parque su dodata još dva restorana svetske klase.

Hotel del Parque je najpoznatije istorijsko mesto Gvajakila i najveća zelena površina nude izuzetnu odu kulinarskom savršenstvu. Ispod grana neverovatnog Parque Historico, iskušajte čula da otkriju magiju ukusa Casa Julian neverovatnih jela. Ovo je mesto gde su antika i modernost objedinjeni, luksuz se neprimetno stapa sa udobnošću, a ukusi prošlosti elegantno se stapaju sa današnjom gastronomskom privlačnošću.

Uronite u ukusnu ekvadorsku kuhinju koju je kreirao inovativni maestro tradicionalne kuhinje vizionarski kuvar Havijer Urutia. Rođeni Ekvadorac, rezidentni gastronomski stručnjak koji je u početku školovan na Institutu za višu kulinarsku umetnost, pod mentorstvom legendarnih kuvara iz Gvajakila, Dijega Hermose i Huana Hosea Morana. Dobro upućen u kreativnu gurmansku kuhinju i vatreni pristalica održivih praksi kuvanja, sva jela Havijera Urutije su autentična i nezaboravna.

Moje lično iskustvo sa Casa Julian restoranom tokom nekoliko dana boravka u Hotel del Parque je bilo zaista neobično, nešto sasvim novo i neponovljivo. Način na koji Casa Julian interpretira nacionalna jela iz ekvadorske kuhinje je izuzetno i sva moja čula su uživala u ovom očaravajućem ambijentu.

Ono što je moj boravak u Hotelu del Parque učinilo zanimljivo je doručak u El Jardin, ušuškan u egzotičnom unutrašnjem dvorištu Hotela del Parque, La Jardin zamenjuje bivšu terasu za doručak. Legendarni doručak se sada služi u sobi, dok su bašte oživele mirisima italijanske kuhinje kasno popodne.

Mali meni El Jardina imitira jelo za večeru kod kuće sa glavnim jelom House Pasta koji sadrži klasike kao što su garganeli, tortelini, špageti ili farfale, poslužen uz čašu domaćeg vina. Antipasto uključuju dekadentne užitke kao što su dinja natopljena Camparijem sa sušenom šunkom ili karpačo od paradajza sa sirom u balzamičnom redukcionom sosu. Sanjivi italijanski deserti su u skladu sa klasicima kao što su panakota ili šerbeti sa voćem i biljem.

Hotel del Parque poseduje ukupno 44 soba za goste, na dva nivoa, potpuno su opremljene nameštajem proizvedenim u Ekvadoru, modernim i antičkim u isto vreme. Nijanse sive i žute su u kontrastu i stapaju se sa bujnim tropskim svetom koji okružuje okolinu, poštujući istorijsko poreklo ove neverovatne građevine.

Sve sobe su raspoređene u 5 kategorija: Deluxe Double, Deluxe King, Signature King, Junior Suite i Park Suite. Svaka od ovih kategorija gostima pružaju luksuzni nivo usluga sa posebnim dodatnim uslugama koji čine boravak u ovom legendarnom hotelu nezaboravnim i jedinstvenim.

Tokom svog boravka u Hotel del Parque u trajanju od 6 dana imao sam priliku da boravim u Signature King i Park Suite kategoriji soba.

Hotel del Parque Park Suite predstavlja čist luksuzni hedonizam u ekvadorskom blaženstvu u ovom prostranom apartmanu od 170 kvadrata sa privatnom sobom sa bračnim krevetom, odvojenim dnevnim boravkom i trpezarijom, malom kuhinjom ostave i četiri velika prozora sa pogledom na glavni istorijski park. Glavno kupatilo ima elegantnu samostojeću kadu sa pogledom na tropske vrtove. Ova vrsta smeštaja predstavlja novi nivo luksuza i udobnosti u Južnoj Americi.

Kupatila u svim sobama su luksuzno opremljena sa mermernim pločama koje samo naglašaju prefinjenost i eleganciju ovog egzotičnog zdanja na obalama reke Daule. Kupatilo u Park apartmanu je posebno opremljeno i prostrano što je dovoljno da pruži izuzetan komfor i prijatno vreme koje možete da posvetite sebi tokom odmora u ekvadorskom biseru Pacifika Gvajakilu.

Sada bih voleo da vam predstavim neka zanimljiva mesta unutar Parque Historico, kao i stanovnike ovog neobičnog egzotičnog mesta. Hotel del Parque je ušuškan u botaničkim vrtovima Parque Historico, Hotel del Parque izgleda kao da je daleko od gradske vreve. Imate priliku da istražite ovaj egzotični intimni raj sa raznovrsnim ekosistemima, obnovljenim kućama iz 19. veka i kulturnim predstavama koje se redovno održavaju na obalama reke Daule.

Ovde možete pronaći prirodna područja, koja stvaraju tri različita ekosistema na više od tri hektara, dom su aromatičnog i lekovitog bilja. Utočište za divlje životinje je prirodno stanište za niz egzotičnih stvorenja, od iguana i krokodila, do ugroženih džinovskih orlova harpija i majmuna paukova.

Moja topla preporuka je da posetite ovaj park i zološki vrt koji je utočište za brojne napuštene životinje koje su ovde pronašle svoj dom daleko od gradske gužve i buke. Ovde je kraljevstvo prirode i mira, tako da su životinje srećne i veliki broj njih se slobodno kreće po zološkom vrtu, tako da se nemojte začuditi ako vam veliki papagaj ili egzotična ptica sleti na rame ili vam džinovsta iguana prepreči put.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog šestog, a ujedno i poslednjeg specijalnog putopisa u seriji putopisa o Ekvadoru gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje u Južnoj Americi i upoznamo raj na zemlji koji u Gvajakilu nosi ponosno naziv Hotel del Parque. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći PRO ECUADOR i Hotela del Parque u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu lokalne kulture i lepote svakodnevnog života u Gvajakilu. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Ekvadora.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa brojim kompanijama i privrednicima u sektoru turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim PRO ECUADOR i Hotelu del Parque na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične ekvadorske kulture i osetim lepote svakodnevnog života u Gvajakilu.

Kako se vama dopala ova moja priča o Ekvadoru i predstavljanje Hotel del Parque? Da li ste imali priliku do sada da posetite Ekvador?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav iz Gvajakila,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane PRO ECUADOR i Hotela del Parque kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije.

SHARE THIS POST

Pisma iz Ekvadora: Gvajakil, najšareniji biser Pacifika…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Novembar mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj zemlji u srcu Južne Amerike, zemlja koja je poznata po najkvalitetnijem kakao, bananama i kafi – Ekvador. Na samom početku današnjeg putopisa želeo bih da se zahvalim PRO ECUADORRoyaltour DMC turistička agenciji, kao i drugim partnerima koji su nesebično podržali moju avanturu u Južnoj Americi. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi iz Ekvadora i modne priče koje ćete imati priliku čitati ovog novembra i decembra, a iskreno se nadam da ćete uživati u novoj avanturi.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne postove putopis i modne priče iz Ekvadora ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

  1. Pisma iz Ekvadora: Kito, grad obojen umetnošću i arhitekturom baroka… (Putopis)
  2. Sannino Napoli: Otkrijte pravo italijansko umeće sa bezvremenskim i jedinstvenim stilom…(Modna priča)
  3. Pisma iz Ekvadora: Kito, biser Južne Amerike na sredini sveta… (Putopis)
  4. Brett Johnson: Moda za savremenog muškarca sa istančanim i prefinjenim ukusom… (Modna priča)
  5. Pisma iz Ekvadora: Kuenka, živahni šarmantni kolonijalni dragulj Južne Amerike… (Putopis)
  6. Appella: Jedinstveni satovi koji spajaju klasičan dizajn i švajcarsku funkcionalnost… (Modna priča)
  7. Pisma iz Ekvadora: Ingapirca, Gualaceo i Chordeleg, istražite lepotu andske kulture… (Putopis)
  8. Brett Johnson: Američki dodir večite elegancije… (Modna priča)

Royaltour je specijalizovana DMC turistička agencija za putovanja u okviru Ekvadora i Latinske Amerike. Ova izuzetna turistička agencija u svojoj ponudi ima posebno dizajnirane pakete putovanja za mladence i porodice, mala krstarenja Galapagos boutique programe, brojne ture za ronjenje, kao i za sportsko pecanje. Na inostranom tržištu fokus Royaltour DMC turističke agencije su: Gastronomski turizam, Sportske ture, muzičke festivale, hodočašća (Camino de Santiago i Marian Routes), krstarenja po celom svetu, Disney, brojne ski kampove, Formulu 1, Expo Dubai, teniske turnire, Ligu šampiona i Svetsko prvenstvo.

Osnivač i vlasnik agencije je Erick Andrés Gálvez, koji je naš boravak u Gvajakilu učinio posebnim. Ako vas put navede u Gvajakil, moja topla preporuka je da se obratite Royaltour turističkoj agenciji čiji tim će učiniti vaš boravak, kao i samo iskustvo neverovatnim.

Gvajakil (Guayaquil), zvaničan naziv grada je Santjago de Gvajakil, glavni grad provincije Gvajas i prestonica istoimenog kantona. Nalazi se u južnom centru priobalnog regiona Ekvadora, na obalama reke Gvajas, oko 20 kilometara od njenog ušća u Tihi okean. Okružen je Estero Salado u svom jugozapadnom delu i početkom planinskog lanca Chongon Colonche, lanca planina niske nadmorske visine, na severozapadu. Grad je podeljen na 16 gradskih župa.

Sa populacijom od skoro 3 miliona stanovnika, to je najnaseljeniji grad u zemlji i peti u Andskoj zajednici. Međutim, njegovo urbano jezgro prevazilazi urbane župe, okupljajući obližnje gradove i župe; tako, konurbacija Gvajakila pokriva populaciju od skoro 4 miliona stanovnika, što je najmnogoljudnija urbana aglomeracija u državi i takođe peta u Andskoj zajednici. Kao najmnogoljudniji grad, on je jedan od dva razvojna centra zemlje – zajedno sa Kitom (Quito), nacionalnom prestonicom u kojem se nalaze glavni poslovni, finansijski, kulturni i sportski subjekti Ekvadora.

Posle nekoliko pokušaja osnivanja grada, definitivno je osnovan 1547. godine pod imenom „Santjago de Gvajakil“, kao brodogradilište i trgovačka luka u službi španske krune; od tog trenutka služio je kao glavna tačka u privredi španske kolonije, a zatim i nacije. Gvajakil je bio dom velikih revolucija i ustanaka tokom istorije, kao prvi ekvadorski grad koji je dobio definitivnu nezavisnost od Španije 1820. Tada je to bio glavni grad Slobodne provincije Gvajakil, koja je kasnije pripojena Velikoj Kolumbiji. Od 1830. godine postaje deo Republike Ekvador kao važna ekonomska i politička osovina.

Gvajakil je glavni ekonomski centar, kulturni i finansijski resursi Ekvadora. Ovaj grad se ističe među gradovima Ekvadora po velikoj upotrebi masovnog saobraćaja, kao i po ukupnoj gustini i raznovrsnosti stanovništva. Gradska luka je jedna od najvažnijih na istočnoj obali Pacifika jer skoro 70% privatnog izvoza zemlje ide preko njenih objekata, donoseći 83% uvoza.

Kako je ovaj najšareniji biser Pacifika dobio svoje ime? Za ime grada Santjago de Gvajakil vezuju se nekoliko teorija za koje se istoričari slažu da ima pre-hispansko poreklo. Od kada je započeo proces osnivanja 1534. godine, vezuje se za ime Santjaga u znak sećanja na svog sveca zaštitnika, Santjaga Starijeg, apostola Isusa Hrista, koji je i svetac zaštitnik nekoliko gradova u Latinskoj Americi osnovanih u kolonijalnom periodu. , kao što je grad Santjago u Čileu, kao i u Kraljevinini Španiji.

Jedna od teorija zasniva se na romantičnoj legendi, koja se prenosi usmenim putem s generacije na generaciju, koja etimološko poreklo pripisuje spoju imena poglavice po imenu Guaias i njegove supruge Kuil, simbola domorodačkog otpora koji – prema narodnoj tradiciji – izabrali da se bore do smrti (i na kraju da spale selo) radije nego da se podvrgnu vazalstvu koje su nametnuli španski osvajači.

Postojanje grada sličnog imena Gvajakilu, koji se nalazi u blizini grada Durana, bio je uzrok istraživanja arheologa i istoričara, koji su se složili da je u vreme osvajanjem, upravljao je poglavica Gvajakile. Ako se otkrije pravo poreklo, jedina sumnja koja bi opstajala bila bi da li je rečeno da je poglavica koji je dao ime gradu i reci ili obrnuto. Ali istraživač Anhel Veliz Mendoza u svojoj knjizi “el cacique Guayaquile” navodi da se naziv grada pominje najmanje sedam puta u dokumentima pre 1543. godine. Veruje se da je ime Gvajakil posledica poslednjeg naseljavanja stanovništva, u zemljama poglavica Gvajakila. Ovo područje je zauzela nacija Chonos, grupa naroda koja se sa arheološke tačke gledišta naziva kultura Milagro-Kevedo.

Nakon nekoliko transfera i požara, grad je definitivno osnovan 1547. godine pod nazivom „Veoma plemenit i veoma odan grad Santjago de Gvajakil“. Nakon sticanja nezavisnosti grada 1820. godine, termin „Veoma plemenit i veoma odan“ je nestao zbog njegovog odvajanja od Španskog carstva. Trenutno se ime zaštitnika Santjago de Gvajakila ne koristi redovno, iako je to zvanično ime grada.

U pretkolumbovsko doba, region Gvajakila je bio naseljen sa nekoliko autohtonih sela. One su se sastojale od političke organizacije, ratnih akcija i komercijalne razmene sa drugim narodima koji se nalaze na jugu u današnjem Peruu i na severu u današnjem Meksiku, plovidbom splavovima, oslanjajući se na rečnu strukturu reke Gvajas. narodi koji su se naselili u blizini reke bili su proizvod migracije koja je nastala iz kulture Mantena, a poznati su kao „Mantenos del Sur“ ili kao Huancavilca kulture. U poslednjem periodu pre-hispanske ere, periodu integracije, Huancavilcas su pokrivali većinu sadašnje provincije Guaias i drugih okolnih provincija, u kojima su se razvijale i druge kulture. Ove kulture su se razvijale nezavisno od drugih sve do španskog osvajanja.

Ubrzo nakon što je Fransisko Pizaro započeo osvajanje Perua, a da bi kolonizovao i proširio špansku dominaciju na sever drevnog carstva Inka, naredio je da se 15. avgusta 1534. godine osnuje Vila Santijago de Kito, u blizini sadašnjeg grada. Riobamba, ali je nakon kratkog vremena naređeno da se prebaci na mesto unutar teritorije Inka, zbog toga odlaze dve ekspedicije. Jedna od ekspedicija krenula je na sever, koja će kasnije osnovati grad San Francisko de Kito. U međuvremenu, druga ekspedicija je krenula na jugozapad i stigla do priobalnog područja, sa kojim su se naselili u nekoliko sektora, ali ih je domaći otpor izbacio iz njih.

Osnivanje grada je bio proces u kojem je nekoliko španskih ekspedicija pokušalo da nasele kolonijalni grad, ali zbog otpora domorodaca to je bio pretežak zadatak. Prvo naselje napravio je Sebastijan od Benalkazara 1534. godine, koji je stigao iz Paite sa nekoliko ekspedicija i osnovao grad istočno od reke Guaias, ali su Čonosi uništili grad i ubili skoro polovinu stanovnika.

Godine 1536, po Pizarovom naređenju, Ernando de Zaera je preselio grad blizu mesta zvanog „Jahual“, ali pošto je španskim vojskama bila potrebna podrška sa juga, Zaera i njegova vojska su otišli ​​u Peru. Pizaro je ponovo naredio prenošenje i rekonstrukciju alkapitanski grad Francisco de Orellana i 1537. grad se nastanio u Kulati, sadašnjem sektoru La Puntilje u Samborondon, a zatim Oreljana ponovo odlazi u Limu, ostavljajući Huana Porsela na mestu gradonačelnika. Godine 1541. savez između Čonosa i Punaesa opsedao je grad u sukobima koji su trajali šest meseci.

U maju 1542. godine, kapetan Dijego de Urbina ponovo je preselio grad i sklonio se blizu Huancavilcasa, zapadno od reke Guaias, međutim, 1543. godine Huancavilcas je potpuno uništio grad i još jednom je grad morao biti premešten na isto mesto gde je Belalkazar. izgrađena 1534. Konačno, nakon što je izbio građanski rat između Pizara i Almagra, grad je premešten na svoju sadašnju lokaciju 25. jula 1547. godine pod nazivom Veoma plemenit i veoma odan grad Santjago de Gvajakil.

U kolonijalnom periodu, Santiago de Gvajakil je počeo da raste sa brda Santa Ana i nakon kratkog vremena postaje važan trgovački centar, sa kojim je Audiensija održavala komercijalne veze sa ostalim delovima čitavog južnopacifičkog regiona, a ovo je doprinelo obilju korisne šume za gradnju, postojanju velikog broja pojedinaca koji traže posao (što je pojeftinilo radnu snagu) i strateška lokacija luke omogućila je Gvajakilu da postane glavno brodogradilište Mornarice Južnog mora i jedno od velikih i važnih u Americi u sedamnaestom veku.

Zbog komercijalnog procvata koji je grad održavao tokom svojih ranih godina, Santiago de Gvajakil je morao da pretrpi nekoliko piratskih napada. Engleski privatnik Tomas Kevendiš je 1586. godine napao grad, a Holanđanin Žak L’Eremitski službenik učinio je isto 1624. godine, dok se naredni napad dogodio 1684. godine, kada je Vilijam Dampjer zajedno sa drugim piratima uništio veći deo grada zbog požara koji su nastali njihovim napadima. Francuski pirati D’Hout, Picard i Groignet su 1687. godine započeli napade, ostavljajući grad delimično uništen, opljačkan, a glavne zgrade spaljene do temelja. Iz ovih događaja odlučeno je da se grad preseli, što je dovelo do odvajanja grada na stari deo grada i novog dela grada u procesu koji je trajao između 1690. i 1696. godine. Usled stalnih transfera, brojni javljaju se požari i kuge koje bi pogodile grad ostavljajući stotine mrtvih. Kao preventivna mera protiv napada, na brdima su se stvarale utvrde i vojska je rasla, dok su piratski napadi postepeno slabili do potpunog nestajanja.

Corregimiento iz Gvajakila je 1763. godine transformisan u vladu Gvajakila i prešao je iz sastava vicekraljevstva Perua u vicekraljevstvo Nove Granade. Dok je 10. novembra 1764. požar pod nazivom Fuego Grande uništio je veliki deo novog grada , koji je trenutno na listi jedne od najvećih katastrofa u Gvajakilu. Nakon nesreće, kroz napore pred kraljem, zatraženo je oslobađanje od plaćanja alkabala na ograničeno vreme, a uz zajam od dvesta hiljada pezosa, grad je počeo brzo da se obnavlja. Sa kraljevskom potvrdom iz 1803. godine, Vlada Gvajakila vraća da zavisi od vicekraljevstva Perua, zbog postojećeg velikog komercijalnog toka i kako bi se poboljšala vojna odbrana od privatnika i ojačala brodogradilište.

Nakon neuspešnih pokušaja emancipacije u drugim delovima Kraljevske publike Kita, ali motivisani oslobodilačkom strujom i dolaskom generala Hozea de San Martina sa Oslobodilačkom ekspedicijom Perua na sever Perua i kontrolom španske pomorske moći u Pacifik u kampanji Tomasa Kokrejna, 9. oktobra 1820. godine grad Gvajakil je proglasio nezavisnost od Španaca Carstva, pridružujući se na taj način emancipatorskom cilju ostalih regiona na kontinentu. Sa osamostaljenjem grada, Hose Hoakin de Olmedo, koji je bio zadužen za privremenu vladu, sazvao je skupštinu 8. novembra te godine na kojoj je Slobodni Stvorena je provincija Gvajakil i njen izborni statut i ustav za državu u nastajanju. Pored toga, obezbedila suverenitet Gvajakila i njegovu nezavisnost, stvorena je Zaštitna divizija Kita, preko koje je trebalo da se osamostali ostatak Predsedništva Kita, čime je ustupio mesto početku rata za nezavisnost u regionu.

Vojska Gvajakila je vodila niz bitaka kako bi osigurala nezavisnost grada i njegove provincije, međutim, rojalističke vojske su nastavile da se ujedinjuju u planinama. Predsednik Olmedo je odlučio da zatraži pomoć od ostalih oslobodilaca Južne Amerike, uz pomoć čega je dobio pomoć Simona Bolivara, koji je poslao Antonija Hosea de Sukrea sa značajnom vojskom u korist emancipatorskog cilja. I u slanju Hosea de Sana Martin iz peruansko-argentinske divizije koja je komandovala Santa Kruzom. Od toga su se oslobodilačke armije konsolidovale na obali, ušao međuandskom uličicom gde su krenuli na sever, održavajući nekoliko bitaka i konačno 24. maja 1822. godine, porazili su rojalističke snage u bici kod Pičinče koja je učvrstila nezavisnost teritorija stare kraljevske publike Kita.

Nakon postizanja nezavisnosti, Kito i Kuenka su brzo pripojeni Velikoj Kolumbiji, dok je Bolivar pokušao da pripoji i Slobodnu provinciju Gvajakil. Međutim, u Gvajakilu se takođe snažno razmatrala opcija pridruživanja Peruu ili ostanka nezavisnosti. Hose de San Martin je takođe pokazao želju da se ovaj grad pridruži Peruu, zbog čega Bolivar odlučuje da uđe u grad sa vojskom, ne poznaje lokalnu vlast pod protestom naroda i čeka San Martin, kao rezultat, Olmedo samoizgnan u Limu. Sastanak oslobodilaca, nazvan Gvajakil intervju, održan je 26. jula 1822. godine i rezultirao je sporazumima o definiciji peruanske nezavisnosti, gde će San Martin dati slobodan put Bolivaru da ga zaključi i pripajanje Gvajakila Granu. Kolumbija. Od 31. jula 1822. godine slobodna provincija Gvajakil je postala departman Gvajakil, koji je zauzvrat bio deo južnog okruga Gran Kolumbije. Nedugo zatim, 1829. godine na grad je izvršila invazija peruanske vojske koja ga je okupirala na period od sedam meseci.

Naredne godine, Južni distrikt je odvojen od Velike Kolumbije i stvorena je Republika Ekvador, a Gvajakil je postao njen deo 19. maja 1930. godine. Za prvog predsednika je izabran Venecuelanac Huan Hose Flores, koji je tu funkciju obavljao u tri mandata koja su se pokazala kao biti poguban za mladu naciju. Kasnije, 1845. godine sastala se narodna skupština koja je izradila novi ustav kojim su Floresu pripisana prevelika ovlašćenja, pored njegovog trenutnog reizbora i produženja perioda vladavine. Zbog toga je 6. marta 1845. u Gvajakilu izbila markistička revolucija koju su predvodili Hose Hoakin de Olmedo, Visente Rokafuerte, Visente Ramon Roka, Dijego Noboa, između ostalih; koji je zbacio Floresa i uspostavio novu liniju vlasti nazvanu markistički period.

Posle nekoliko godina, Marcismo je ostao na vlasti sve do 1859. godine, kada je Francisko Robles podneo ostavku na mesto predsednika Ekvadora. Nakon što je Robles napustio vlast, u zemlji je formirano nekoliko vrhovnih poglavarstva. U Gvajakilu se general Giljermo Franko Erera proglasio za vrhovnog šefa Gvajasa, dok je u Kitu formirana privremena vlada pod komandom Gabriela Garsije Morena, a u Kuenki se Jeronimo Karion proglasio za vrhovnog poglavara tog regiona. Pored unutrašnje političke krize, Peru je takođe morao da se nosi sa diplomatskim i teritorijalnim problemima. Franko je pregovarao o sporazumima sa predsednikom Perua Ramonom Kastiljom, sa kojim je potpisao ugovor iz Mapasingue, nakon što su peruanske trupe zauzele grad.

Nakon povlačenja peruanske ekspedicije; 24. septembra 1860. godine, snage Garsije Morena i Huana Hosea Floresa, koji su pomogli Garsiji Morenu u pokušaju da se pomire sa Ekvadorom, održale su sukob poznat kao Bitka kod Gvajakila protiv snaga Giljerma Franka. Kao rezultat Garsije Morena pobedom, Gvajakil je ponovo pripojen Ekvadoru i kasnije je Ugovor iz Mapasingua poništen od strane kongresa obe nacije. Pored toga, nakon ovih događaja, počeo je period poznat kao Garsijanizam u vladi Ekvadora.

Tokom godina nastavio je sa svojom komercijalnom tradicijom, a trenutno u suštinski ekonomskom procesu, posvećen je turizmu, ogleda se u promenama u ukrasu grada, uz poboljšanje samopoštovanja građana. proces koji je trajao godinama, od poslednje dve opštinske uprave. Gvajakil se tako razvio u nacionalnu i međunarodnu turističku destinaciju, domaćin međunarodnih sajmova i događaja.

Centar grada Gvajakila jedno je od najvažnijih mesta za domaći i strani turizam, jer je najstariji i najkolonijalniji. Područje Malekon 2000 je od velikog turističkog interesa i nalazi se u blizini centra. Point, koji se nalazi u oblasti Puerto Santa Ana, najveća je zgrada u Gvajakilu i zemlji. Naselje “Las Penas” je još jedno zanimljivo mesto, ima otprilike 444 stepenika i završava se vidikovcem sa kojeg možete uživati u najlepšem pogledu na grad.

Njegova geografska lokacija postavlja ga kao kapiju ka ostrvima Galapagos i u nekoliko navrata je osvojio nagrade World Travel Adwards. Među njima: Vodeća destinacija za gradski odmor u Južnoj Americi i Vodeća destinacija za poslovno razvijanje i konferencije u Južnoj Americi.

Gvajakil je grad u kojem se nude razne vrste aktivnosti i događaja. Pored ekskurzija ili tura: šoping ture u tržnim centrima, gastronomske ture, verske ture ili ture u agroturističkim hacijendama. Dobra alternativa upoznavanju grada su besplatni obilasci koji se nude kroz opštinu Gvajakil.

Jedno od najznačajnijih mesta za turiste je Malecon 2000, nazvana tako po imenu fondacije koja je izvela radove. Originalno ime je Malekon Simon Bolivar. Ovaj rad je projekat urbane regeneracije stare šetališta. Sa dužinom od 2,5 km, svojim posetiocima, pored bezbednosti, nudi i sjajne spomenike istorije grada, muzeje, bašte, fontane, vidikovce, tržne centre, restorane, barove, restorane, prvi IMAX bioskop u Ekvadoru, pristaništa, odakle se možete ukrcati na čamce za dnevne i noćne šetnje duž reke Gvajas.

Prema studijama koje je sprovelo Opštinsko javno preduzeće za turizam, građansku promociju i međunarodne odnose, 54% turista koji dolaze u Gvajakil su stranci, dok 98% turista preporučuje grad kao turističku destinaciju.

Na Malecon del Salado možete uživati u porodičnim šetnjama duž ušća u malim čamcima i diviti se flori i fauni ušća; tu su i diskoteke, kao i brojni restorani i barovi. Las Penas je najstariji kvart u Gvajakilu. Poslednjih godina transformisan je u jednu od glavnih atrakcija grada. Puerto Santa Ana: to je arhitektonski megaprojekat sličan Coconut Valk of Miami ili Puerto Madero u Argentini, to je stambeno, poslovno i potencijalno turističko mesto koje ima nekoliko zgrada savremene gradnje i luksuzne stanove. Njegova prva faza je svečano otvorena 2007. godine. Na samo nekoliko metara od Penjasa i brda Santa Ana, nalazi se Guaiakuil Artisan Market (MAG), koja je nastala 1982. godine i od tog trenutka okuplja pod jednim krovom umetnost, kulture i zanate 4 regiona Ekvadora. To je najstarija zanatska pijaca u pokrajini sa više od 100 zanatlija sa obale, planina i Amazonije.

Istorijski park Gvajakil se nalazi izvan urbanog perimetra. Mesto ima mangrovu šumu kojom posetioci mogu putovati drvenom stazom. U mangrovu se nalazi 28 vrsta životinja, uključujući belorepanog jelena, rakuna, pekara. Tu su i tigrovi, lenjivci, majmuni i krokodili. Ovde takođe možete videti papagaje, harpiju orla i papagaje. Lokalitet takođe ima repliku starog Gvajakila, neke od zgrada su originalne i prenete su u park. U parku možete otkriti glavnu faunu i istoriju ne samo grada već i stare provincije.

Nacionalna rekreativna zona Lake Park je veštačko jezero sa više od 2 500 000 m³ vode (akumulacija) i gde se možete baviti sportovima na vodi kao što su kajak, veslanje čamcem, pecanje na obali, podvodni ribolov, ronjenje, snorkeling i drugim vodenim sportovima, kao i aktivnostima kao što su biciklizam, kampovanje, piknici i uživanje u prirodi.

Puerto Hondo je turističko mesto za uživanje u flori i fauni (rezervat mangrova) i bavljenje sportovima na vodi kao što su plivanje, veslanje čamcem, vožnja kajakom, itd. Ima plažu i tipičnu i tradicionalnu hranu. Dok u zaštićenoj šumi Cero Blanco možete se diviti flori i fauni suve šume i možete uživati u avanturističkom turizmu u ekološkom rezervatu sa mogućnošću kampovanja iz dana u dan. Cerro Santa Ana se nalazi se severoistočno od grada, pored naselja Las Penjas i nekoliko metara od Malekon. To je mesto gde je Gvajakil nastao. Živopisno mesto i vrlo zanimljivo za posetu jer morate da se popnete na 456 stepenica, sve dok ne dođete do njegovog vrha, odakle se vidi sever Gvajakila. Brdo je puno kafića, barova, zanatskih radnji.

Park Seminario se nalazi se u Rocafuerte delu u samom centru grada. U ovom parku možete videti spomenik Simonu Bolivaru, kao i veliki izbor zelenih iguana. Park Seminario se na severu graniči sa ulicom Klemente Balen i Milan, na jugu sa ulicom 10 de Agosto, na istoku sa ulicom Čile i na zapadu sa ulicom Čimborazo, koja je regenerisana za specifičnu upotrebu pešaka, jer povezuje park sa katedralom u Gvajakilu. Plaza de Santo Domingo se nalazi se ispred crkve koja joj daje ime, gde se ulica Rokafuerte nalazi pored platoa između brda Santa Ana i Karmen.

Metropolitanska katedrala Gvajakila se nalazi se u srcu Gvajakila, izgrađena je oko 1547. godine, ima prelepe kule u polugotičkom stilu, bila je matična crkva sredinom šesnaestog veka. Prvobitno je katedrala građena od drveta, 1590. godine zgrada je bila na brdu Santa Ana, pored kuće Kabildo i Plaza de Armas, zatim je hram uništen u strašnom požaru 1692. godine. Samanes Park se nalazi se severno od grada, tačno u sektoru Samanes. To je treći po veličini park u Latinskoj Americi, jer se prostire od reke Gvajas do Via a Daule sa oko 851 hektara. Reč je o rekreativnom parku koji ima veliki broj fudbalskih, teniskih, košarkaških i rukometnih terena; takođe ima lagunu i koncertni prostor sa kapacitetom od 10.000 ljudi.

U ovom parku je izgrađen stadion koji je dobio ime u čast preminulog fudbalera Kristijana Beniteza Betankura, kapaciteta 8.000 ljudi. Na ovom stadionu kod kuće igra fudbalski klub Gvajakil iz Serije A ekvadorskog fudbala. Ako ste ljubitelj ekstremnih sportova u blizini Gvajakila postoje mali gradovi okruženi sa dosta prirode koji su idealni za bavljenje ekstremnim sportovima i aktivnostima na otvorenom. Kanjoning koji se sastoji od spuštanja kroz kanjone ili vodopade jedan je od najčešće praktikovanih od strane turista koji stignu u Gvajakil i koji traže neku avanturu u blizini, takođe barsiving i tubing koji se sastoji od jedrenja kroz reke brzih voda je još jedan avanturistički sport na otvorenom široko praktikovana.

Hilton Colon Guayaquil se nalazi u blizini međunarodnog aerodroma Hose Hoakin de Olmedo, koji vas povezuje sa ostrvima Galapagos. Za samo 10 minuta vožnje, možete posetiti čuveni Malekon 2000, gradsko šetalište uz obalu sa brojnim prodavnicama, baštama i istorijskim spomenicima. Hilton Colon Guayaquil hotel ima otvoreni bazen sa barom i spa centar sa saunom, parnim kupatilom i sobama za tretmane.

Želeo bih da se posebno zahvalim osoblju Hilton Colon Guayaquil na toploj dobrodošlici i što su me ugostili u svom hotelu. Boravak u njihovom hotelu je bio izuzetan, neponovljivo iskustvo koje ću pamtiti!

U narednom postu pisaću vam o Hotelu del Parque, koji je predstavnik klasičnog ekvadorskog luksuza koji se nalazi u osvežavajućem prirodnom okruženju. Ovaj izuzetni boutique hotel vam omogućava da se opustite u prirodi, koji biste trebali razmotriti, ako se odlučite da posetite Gvajakil, najšareniji biser Pacifika. Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog petog specijalnog putopisa u seriji putopisa o Ekvadoru gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje u Južnoj Americi. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći PRO ECUADORRoyaltour DMC turistička agenciji, Hilton Colon Guayaquil u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu lokalne kulture i lepote svakodnevnog života u Gvajakilu. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Ekvadora.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa brojim kompanijama i privrednicima u sektoru turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim PRO ECUADORRoyaltour DMC turistička agenciji na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične ekvadorske kulture i osetim lepote svakodnevnog života u Gvajakilu.

Kako se vama dopala ova moja priča o Ekvadoru i predstavljanje Gvajakila bisera Pacifika krasi jug ove neobične zemlje u Južnoj Americi? Da li ste imali priliku do sada da posetite Ekvador?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Ekvadora otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku zemlju!

Blogerski pozdrav iz Gvajakila,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane PRO ECUADORRoyaltour DMC turističke agencije, Hilton Colon Guayaquil hotel kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije.

SHARE THIS POST

Pisma iz Ekvadora: Ingapirca, Gualaceo i Chordeleg, istražite lepotu andske kulture…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Novembar mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj zemlji u srcu Južne Amerike, zemlja koja je poznata po najkvalitetnijem kakao, bananama i kafi – Ekvador. Na samom početku današnjeg putopisa želeo bih da se zahvalim PRO ECUADORTuroperatoru Cuenca BesTours, kao i drugim partnerima koji su nesebično podržali moju avanturu u Južnoj Americi. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi iz Ekvadora i modne priče koje ćete imati priliku čitati ovog novembra i decembra, a iskreno se nadam da ćete uživati u novoj avanturi.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne postove putopis i modne priče iz Ekvadora ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

  1. Pisma iz Ekvadora: Kito, grad obojen umetnošću i arhitekturom baroka… (Putopis)
  2. Sannino Napoli: Otkrijte pravo italijansko umeće sa bezvremenskim i jedinstvenim stilom…(Modna priča)
  3. Pisma iz Ekvadora: Kito, biser Južne Amerike na sredini sveta… (Putopis)
  4. Brett Johnson: Moda za savremenog muškarca sa istančanim i prefinjenim ukusom… (Modna priča)
  5. Pisma iz Ekvadora: Kuenka, živahni šarmantni kolonijalni dragulj Južne Amerike… (Putopis)
  6. Appella: Jedinstveni satovi koji spajaju klasičan dizajn i švajcarsku funkcionalnost… (Modna priča)

Vrlo je važno napomenuti da je Cuenca BesTours vodeći turoperator i turistička agencija sa sedištem u Kuenki. Njihov tim je specijalizovan za organizovanje i prilagođavanje kulturnih i avanturističkih tura i aktivnosti za parove, porodice i grupe u Kuenki i Ekvadoru. Sa više od deset godina iskustva, stekli smo reputaciju za pružanje personalizovanih i nezaboravnih iskustava za naše goste. Tim Cuenca BesTours lokalnih stručnjaka za putovanja nastoji da vešto dovede svaki detalj svakog putovanja do savršenstva kako bi stvorili dodatnu vrednost koja iskustvo turista čini jedinstvenim i nezaboravnim.

Ako se odlučite da posetite Ekvador, Cuenca BesTours u svojoj ponudi imaju grupne i privatne individualne aranžmane sa kojima možete upoznati ovu neobičnu zemlju u Južnoj Americi. Moje iskustvo sa turističkom agencijom Cuenca BesTours je izvanredno i mogu da pohvalim rad njihovog tima koji je u veoma kratkom roku organizovao višednevno putovanje u Kuenku, koje sam opisao u prethodnom putopisu o ovom šarmantnom gradu, kao i obilazak ruševina Ingapirca i Gualaceo i Chordeleg varošica – sela u kojima sam imao priliku da bolje istražim lepotu andske kulture i o kojima ću vam danas detaljnije pisati.

Osvanulo je novo jutro u Gvajakilu i moj fotograf i ja smo znali da je vreme za nastavak avanture. Nasmejani vodič Kris nam je predstavio plan puta uz brojne korisne informacije. Kris nam je tokom ovog putovanja pravio društvo i potrudio se da naša avantura u Kuenki i okolini bude savršena. On je živa enciklopedija i vrlo dobro je upoznat sa ovim krajem Ekvadora jer on živi u Kuenki.

Ingapirca, što u Kičva jeziku znači „zid Inka“ je najvažniji skup pretkolumbijskih ruševina Ekvadora, koji se nalazi na oko 80 km severno od Kuenke. Sunčev hram Inka koji se nalazi na njegovom brdu sa panoramskim pogledom na okolnu prirodu je zaista neponovljiv i impresivan pejzaž, a ruševine same po sebi imaju fascinantnu istoriju. Ingapirca je arheološki kompleks koji se nalazi u provinciji Kanar, u Ekvadoru. To je nesumnjivo jedno od najpoznatijih arheoloških nalazišta u zemlji.

Lokalitet je u početku bio naselje kulture Kanari, iako su ga kasnije zauzeli Inke, koji su izgradili većinu struktura – objekata, koji su preživeli sve do danas. Nakon sprovedenih brojnih istraživanja, tumačenjem određenih spisa arheologa smatra se da je ovaj kompleks sigurno imao religioznu funkciju, jer je izgrađen na stenovitoj izbočini koja je sigurno bila pakarina (mesto porekla naroda prema lokalnim mitovima) za Kanarije. Uglavnom je poznat po velikom hramu sunca Ingapirca, koji je jedinstvena građevina u celom carstvu Inka jer ima ovalni plan. Ovakve konstrukcije nisu poznate ni na jednom drugom lokalitetu Inka.

U provinciji Kanar, na jugu zemlje, na otprilike nadmorskoj visini od 3160 m i skoro 16 km od grada Kanara, nalazi se najznačajnija arheološka građevina porekla Inka u sadašnjoj Republici Ekvador.

Ingapirca je reč na kuichua jeziku znači zid Inka. Reč je o autentičnoj inkasi-kanari konstrukciji, nastaloj početkom šesnaestog veka naše ere, za koju se pretpostavlja da je bila opservatorija sunca i meseca neposredno pre dolaska Španaca na to područje. Skup arheoloških ostataka Ingapirke spoljni svet beleži najmanje od sredine osamnaestog veka, iako postoje reference na mesto gde se ove građevine nalaze – Vale del Kanar – još od šesnaestog veka, kada je bilo poznato kao provincija Hatun Kanar (kuichua jezik: Hatun Kanar), što znači „veliko mesto kanariza“.

Jedan od zapisa iz 1582. godine, koji je zabeležio paroh Frai Gaspar de Gallegos, paroh San Francisco de Peleusi de Azogues, grada u blizini ovog lokaliteta, napisao je sledeće:

„Dođoh na teritoriju koja se zove kanares, jer se tri lige odavde nalazi grad koji se zove Hatum Kanar što na jeziku Inka znači „velika provincija kanjas“ i tamo kažu da je u vreme Inka Huaina Capac bilo velikih populacije Indijanaca i da je tu bio smešten glavni poglavar i tako se čini, jer danas postoje velike i veoma raskošne građevine, a među njima i veoma jake“.

Kolektivna grobnica sveštenice iz Kanarija i 10 njenih sluga.

Danas nisu potvrđene informacije u koje svrhe je podignuta ova građevina inka-kanjarskog porekla. Jedini kriterijum u kome se slaže nekoliko istoričara i arheologa je da je izgrađen po direktnom naređenju nekadašnjih Inka Huaina Capac, tokom akcije teritorijalnog širenja i osvajanja naroda koje je Inka Tupac Iupankui, njegov otac i predak kao cara Tahuantinsujoa , počela je pre mnogo godina prema teritorijama koje danas čine južni Ekvador.

Neki arheolozi smatraju da je ovaj lokalitet takođe imao veliku ulogu u vojnim strategijama Inka, kao ispostava i snabdevanje trupa na severu Ekvadora, ali njegov najvažniji cilj je bio da bude mesto obožavanja i poštovanja kultu Sunca, najvećem bogu Inka, što je činilo sebe u korikanči, posvećenoj ritualu Inka.

Ruševine Ingapirke su iskopane i restaurirane od strane Arheološke misije Španije između 1974. i 1975. godine. Ova istraživanja su dovela do nekoliko publikacija arheologa Hozea Alcine, Migela Rivere i Antonija Freska.

Koja je istorijska pozadina Ingapirce? Ono što je do sada poznato i potvrđeno je da su Kanari na ovom prostoru živeli mnogo pre dolaska Inka i poznati su po svom borilačkom duhu i odlučnom otporu invaziji, uspešno odbranivši svoju teritoriju od vojske vladara Inka Tupaka Jupankija. Tek kada je Jupankijev sin, Huaina Capac, nastavio pohod svog oca, carstvo Inka je konačno osvojilo teritoriju Kanarija, kombinacijom ratova i brakova.

Zanimljivo je da su nakon svoje pobede, osvajači imali dovoljno poštovanja prema Kanarima da zajedno izgrade zajednicu, konstruišući sopstveni Hram Sunca kako bi dopunili postojeći Hram Meseca. Smatra se da je Ingapirca, pored ceremonijalnog mesta, imala astronomske, političke i administrativne funkcije. Tamo je živelo nekoliko osoba i porodica visokog statusa, koje je povremeno posećivao sin Huaine Capac, Atahualpa.

Na 3.200 m nadmorske visine, položaj Ingapirce ​​sa pogledom na okolnu dolinu bio je od ključnog strateškog značaja, ali je njegov zlatni period i rast bio kratkotrajan. Smatra se da je kompleks uništen neposredno pre španskog osvajanja u ratu između Atahualpe i njegovog brata Huaskara 1532. godine. Španci su kasnije opljačkali lokaciju, a veliki deo kamenih zidova je korišćen za izgradnju crkava i hacijendi u Kuenki i šire. Lokacija je bila napuštena sve dok ekvadorska vlada nije započela proces restauracije sredinom 20. veka, otvarajući lokaciju za javnost 1966. godine.

Veći deo Ingapirce je nešto više od kamenih temelja i potrebna je mašta i obilazak sa vodičem kao što je Kris da bi se to oživelo jer su sva objašnjenja na španskom jeziku. Kompleks Pilaloma na južnoj strani označava prvobitno naselje Kanari. Najzanimljiviji deo ovog kompleksa je kolektivna grobnica sveštenice iz Kanarija i 10 njenih sluga, koji su živi zakopani sa njom nakon njene smrti, zajedno sa hiljadama školjki spondila. Grobnica leži ispod velikog kamena za koji se smatra da je povezan sa raznim astronomskim proračunima i da je verovatno korišćen takođe kao žrtveni oltar.

Pored kolektivne grobnice i hramova u ruševinama Ingaprica se takođe nalazi prostrani otvoreni prostor gde se veliki broj poklonika okupljao na ceremonijama. Ovo verovanje je ostao kao fragment puta Inka, deo mreže koja je nekada povezivala verske i administrativne centre širom Ekvadora, Kolumbije, Perua, Argentine, Bolivije i Čilea. Ostale karakteristike uključuju ceremonijalna kupatila, poljoprivredne terase u vidu stepenastih zemljišta i prostore za skladištenje žitarica.

Ono što čini centar ovog kompleksa je eliptični Hram Sunca, jedini te vrste u carstvu Inka, izgrađen na vrhu drevne ceremonijalne stene Kanarija. Smatra se da je, osim što je bila mesto za rituale, ovaj objekat korišćen za određivanje pravog vremena za zemljoradničke radove i za verske praznike. Najvažniji događaj bio je Inti Rajmi, Festival Sunca, koji se i danas obeležava u Ingapirci svakog juna. Zapanjujuća kamena konstrukcija koja je obeležje gradnje Inka može se ovde u potpunosti ceniti, sa vulkanskim stenama ručno isklesanim tako precizno da malter nije bio neophodan.

Pored hrama u ovom izvanrednom kompleksu se nalazi i Kuća Odabranih u kojoj su kao Device Sunca živele samo najlepše devojke iz susednih sela. Ove devojke su uzete iz svojih porodica još kao deca, učili su ih da plešu, vezuju, tkaju i kuvaju. Njihove dužnosti uključivale su zabavljanje dostojanstvenika Inka koji ih posećuju, pripremanje ceremonijalne hrane, održavanje svete vatre i tkanje odeće za cara i za rituale. Udavale bi se za muškarce koji su visoki činovi kao što su Inke, ugledni vojnici i sveštenici.

Zanimljivo je da se u blizini hrama Sunca nalazi jedan veliki kamen sa 28 rupa različitih veličina, za koji se smatra da je bio lunarni kalendar. Veruje se da su rupe bile ispunjene vodom, koja je govorila o datumu reflektujući mesečevu svetlost različito tokom meseca. Samo nekoliko minuta hoda od hrama nalazi se litica na kojoj se pojavljuje obris džinovskog ljudskog lica koje je poznato kao Cara del Inca, za koje se smatra da je prirodni fenomen.

Nakon provedenih dva sata u kompleksu Ingapirca nastavljamo svoj put ka Gualaceo i Chordeleg selima. Čordeleg (Chordeleg), selo u regionu Azuai, poznato u Južnoj Ameici po svojoj keramici i izuzetnom filigranskom nakitu od srebra i zlata. Ovde možete otkriti kako je ova delikatna tehnika stručno izvedena za pravljenje tako lepih komada zahvaljujući lokalnim zanatlijama u njihovoj radionici.

Hajde da se podsetimo kako se izrađuje filigranski nakit, siguran sam da ste to naučili iz prethodnih modnih priča Gospođe Mame kada vam je pisala o čuvenom nakitu Filevi 1928 iz Severne Makedonije. Filigran je jedna od najlepših je tehnika obrade metala. Ovom tehnikom tokom vekova izrađivan je izuzetno kvalitetan i vredan nakit kao i ukrasni predmeti kojima se i danas rado divimo. Da bi se neki ukrasni predmet ili nakit uradio u ovoj tehnici najčešće se upotrebljava srebrna, zlatna i ređe bakarna žica za komponovanje motiva. Niti žice se savijaju i upleću, međusobno vezuju i tako se formira složeni motiv koji može biti položen na metalnu podlogu ili potpuno slobodan. Od filigranske žice pravili su se krugovi, cvetići, geometrijske šare. Na ovako izrađene predmete ponekad su stavljane i sitne metalne kuglice.

Nakon posete juvelirima, možete istražiti centar Čordelega, šetajući Plaza Central ili Glavnim trgom i svratite u različite zanatske radnje koje ga okružuju, pre nego što krenete u Gualaceo, selo poznato po neverovatnom tekstilu.

Izgubite se u živahnom tempu svakodnevnog života istražujući dve tradicionalne pijace u Gualaceu, gde ćete sigurno biti očarani jarkim bojama i neobičnim dizajnom na ručno tkanim tkaninama koje prodaju lokalci. Uživajte u stvaranju rukotvorina, ako posećujete radionice gde se izrađuje tekstil i potrudite se da vidite različite razboje koje koriste zanatlije. Ovde imate priliku da otkrijete pre-hispansku Ikat tehniku tkanja, koja se često koristi za izradu čuvenih pončoa koji su zastupljenim u ovom andskom regionu!

U narednom postu pisaću vam o najnaseljenijem gradu u Ekvadoru, za koji mnogi kažu da je Bise Pacifika – Gvajakil koji biste trebali posetit, ako se odlučite da posetite ovu neobičnu zemlju u Južnoj Americi. Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog četvrtog specijalnog putopisa u seriji putopisa o Ekvadoru gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje u Južnoj Americi. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći PRO ECUADORTuroperatora Cuenca BesTours u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu ekvadorske i andske lokalne kulture i tradicije. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Ekvadora.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa brojim kompanijama i privrednim društvima u sektoru turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim Turoperatoru Cuenca BesTours na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične ekvadorske i lokalne andske kulture i tradicije.

Kako se vama dopala ova moja priča o Ekvadoru i predstavljanje ruševina Ingapirca, kao i Gualaceo i Chordeleg andskih sela, lokaliteta koji krase jug ove neobične zemlje u Južnoj Americi? Da li ste imali priliku do sada da posetite Ekvador?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Ekvadora otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku zemlju!

Blogerski pozdrav iz Ekvadora,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane PRO ECUADORTuroperatora Cuenca BesTours, kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije.

SHARE THIS POST

Pisma iz Ekvadora: Kuenka, živahni šarmantni kolonijalni dragulj Južne Amerike…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Novembar mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj zemlji u srcu Južne Amerike, zemlja koja je poznata po najkvalitetnijem kakao, bananama i kafi – Ekvador. Na samom početku današnjeg putopisa želeo bih da se zahvalim PRO ECUADOR, Turističkoj Fondaciji Opštine Kuenka, Turoperatoru Cuenca BesTours i Hotelu Cruz del Vado kao i drugim partnerima koji su nesebično podržali moju avanturu u Južnoj Americi. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi iz Ekvadora i modne priče koje ćete imati priliku čitati ovog novembra i decembra, a iskreno se nadam da ćete uživati u novoj avanturi.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne postove putopis i modne priče iz Ekvadora ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

  1. Pisma iz Ekvadora: Kito, grad obojen umetnošću i arhitekturom baroka… (Putopis)
  2. Sannino Napoli: Otkrijte pravo italijansko umeće sa bezvremenskim i jedinstvenim stilom…(Modna priča)
  3. Pisma iz Ekvadora: Kito, biser Južne Amerike na sredini sveta… (Putopis)
  4. Brett Johnson: Moda za savremenog muškarca sa istančanim i prefinjenim ukusom… (Modna priča)

Turistička Fondacije Opštine Kuenka je državni organ koji ima misiju da razvija i promoviše Kuenku kao turistički proizvod-destinaciju na kvalitetan način kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou. Ova fondacije je prepoznata kao institucija na nacionalnom nivou u upravljenju odgovornim i održivim turizmom, pokazajući da je turizam ključni deo ekonomskog razvoja Kuenke.

Sa druge strane Cuenca BesTours je vodeći turoperator i turistička agencija sa sedištem u Kuenki. Njihov tim je specijalizovan za organizovanje i prilagođavanje kulturnih i avanturističkih tura i aktivnosti za parove, porodice i grupe u Kuenki i Ekvadoru. Sa više od deset godina iskustva, stekli smo reputaciju za pružanje personalizovanih i nezaboravnih iskustava za naše goste. Tim Cuenca BesTours lokalnih stručnjaka za putovanja nastoji da vešto dovede svaki detalj svakog putovanja do savršenstva kako bi stvorili dodatnu vrednost koja iskustvo turista čini jedinstvenim i nezaboravnim.

Kupole Nove katedrale u Kuenki.

Kuenka, zvanično poznata kao Santa Ana de los Rios de Kuenka je ekvadorski grad, prestonica istoimenog kantona i glavni grad provincije Azuaj, kao i njen najveći i najnaseljeniji grad. Kroz grad prolaze reke Tomebamba, Tarki, Janunkaj i Mačangara. Grad se nalazi u centru-jugu međuandskog regiona Ekvadora u koritu reke Paute, na nadmorskoj visini od 2550 metara.

Ovaj grad je dobio svoj epitet „Ekvadorska Atina” zbog svoje neverovatne kolonijalne arhitekture, kulturne raznolikosti, doprinosa ekvadorskoj umetnosti, nauci i pismu, kao i zbog toga što je mesto rođenja mnogih slavnih ličnosti u ekvadorskom društvu. Kuenka ima oko 400.000 stanovnika, što ga čini trećim gradom na listi po broju stanovnika u Ekvadoru, odmah iza Gvajakila i Kita. Grad je jezgro metropolitanske oblasti Kuenka, koju takođe čine obližnji ruralni gradovi i parohije. Ovaj konglomerat je naseljen sa nepunih 800.000 stanovnika, a takođe zauzima treću poziciju među konurbacijama Ekvadora.

Grad je osnovan od strane Gil Ramirez Davalos 12. aprila 1557. godine na ruševinama grada Inka Tomebamba i grada Kanarija Guapondelig, po naređenju vicekralja Perua Andresa Hurtada de Mendose. Tokom dvadesetog veka grad je zadržao svoj rast, promovišući obrazovanje i kulturu, a 1999. godine njegov istorijski centar je proglašen kulturnim nasleđem čovečanstva. To je jedan od najvažnijih administrativnih, ekonomskih, finansijskih i komercijalnih centara Ekvadora. Glavne delatnosti grada su trgovina i industrija, dok je poslednjih godina Kuenka postala međunarodna turistička atrakcija od izuzetne važnosti.

Kako je grad dobio svoje ime? Grad je nazvan Santa Ana de los Rios de Kuenka u čast grada Kuenke u Španiji, rodnog mesta španskog vicekralja Perua Andresa Hurtada de Mendose, koji je poslao gospodina Gila Ramireza Davalosa da osnuje grad i činjenica da je ovo mesto po svojim geografskim karakteristikama veoma slično španskom gradu. Pored toga, ime uključuje i činjenicu da ga prelaze reke: Tomebamba, Tarki, Januncaj i Mačangara. Ostatak imena potiče iz španske tradicije posvećenja novih gradova svecu Katoličke crkve, u ovom slučaju Svetoj Ani (Santa Ana).

Primer republičke arhitekture u istorijskom centru Kuenke.

Koja je istorijska pozadina ovog grada i gde je nastao? Prema brojnim arheološkim i antropološkim ostacima, pronađenim u Čobšiju i Kubilanu, poznato je da prvi stanovnici ovog područja datiraju iz 8060. godine pre nove ere, koji su bili nomadski lovci i sakupljači. Oni su naseljavali ovo područje otprilike do 5580. godine pre nove ere. Nakon tog perioda ljudska naselja nestaju i tek 2000. godine pre nove ere, počinje ponovno naseljavanje ovog područja. Ovaj period se naziva Kulturom Cerro Narrio koja traje od 2000. godine p.n.e. do 500 godine p.n.e., ovaj period mnogi nazivaju Chaullabamba. Ova kultura predstavlja mala naselja organizacije koja odgovara formativnoj kulturi, početnu podelu društvenih klasa, takođe se karakteriše prisustvom poljoprivrede i masovnom proizvodnjom keramike.

Nakon ovog perioda, počinje novi period koji je poznat kao Regionalni razvoj (500. p. C.-500. g. n. e.), razvijaju se kulture Tuncahuana, kao i prve faze faza Tacalshapa (Azuai) i Cashaloma (Canar), faza koje odgovaraju Canari Kulturi. Ovu etapu karakterišu društva sa podelom rada i savršeno hijerarhijska, koriste intenzivnu poljoprivredu i njihova keramika ima određene antropomorfne figure. Najreprezentativnija ova faza je upotreba metala kao što su zlato, srebro i bakar.

U periodu integracije (500. godine – 1500. godine) ovo područje karakterišu osvajanja i savezništva, pa će nuklearni deo kulture Kanarija biti integrisan u diarhiju čiji su glavni gradovi bili Šabalula (Sigsig) i Hatun Kanar (grad Kanar), dok su spoljni delovi teritorije Kanara ostali samo konfederisani nuklearnom delu, zbog čega su bili politički nezavisni. Dinastija Duma je vladala iz glavnog grada Šabalule, ali loza vladara Hatun Kanara nije poznata. Sredinom devetnaestog veka, u kantonima Gualaceo, Čordeleg i Sigsig, pronađeno je niz grobnica, vladara iz Kanarisa, bogatih plemenitim metalima i keramikom, nažalost većina pronađenog je opljačkana i prodata, na sreću Maršal Savil je napisao knjiga o izvađenim komadima, knjiga se zvala „Zlatno blago Sigsiga, Ekvador“, kao i druge knjige koje govore o huakama Čordelega.

Ono što je sada Kuenka bilo je važno državno središte diarhije Kanarija, ova oblast se zvala Guapondelig na kanarskom jeziku, što je značilo „široka ravnica poput neba“ i okarakterisano je poljoprivredom, kao Kanari region nije baš pogodan za ovu praksu, što je Guapondelig učinilo jednim od najvažnijih oblasti Kanarisa.

Manje od pola veka pre dolaska Kastiljana, Inke su posle teške borbe, masakrima osvojile Kanarije i zauzele Guapondelig i okolinu. Inke su zamenile arhitekturu Kanarija svojom, potiskujući Kanarije i zasenile njihova impresivna dostignuća u astronomiji i poljoprivredi. Kao što je bilo uobičajeno za Inke, oni su apsorbovali korisna dostignuća u svojoj kulturi. Promenili su ime grada Guapondelig u Tumipampa ili Tomebamba. Grad je postao poznat kao administrativni centar severnog carstva Inka.

Tomebamba se smatra kandidatom za mitski grad zlata koji su Španci nazvali El Dorado. Španci su mislili da su El Dorado spalili stanovnici nakon što su saznali za španska osvajanja. Uništenje Tomebambe od strane njenih stanovnika pre dolaska Španaca sugeriše da je to moglo biti ono što su Španci zvali El Dorado.

Građanski rat je dobio Atahualpa i dok je išao u Kusko da ratifikuje svoj suverenitet zarobio ga je i ubio Fransisko Pizaro u Kahamarki. Kanari su se, zbog svoje mržnje prema Atahualpi i kao reakcija na masakre koje su počinili Inke prilikom osvajanja, udružili sa Špancima i pomogli, uz učešće drugih etničkih grupa, da poraze i osvoje Carstvo Inka. Sebastijan de Benalkazar, ubeđen od kanarija, otišao je u osvajanje Kita, prošao kroz ruševine Tomebambe i tamo je dobio još pojačanja. Tako je uz pomoć 11.000 kanarija Benalkazar pobedio Ruminjahuija i osvojio Kito.

Kanari zbog smrtnosti izazvane Atahualpom i evropskim bolestima, kao i zbog činjenice da su se godinama borili u korist osvajača, uslovili su da je do 1547. godine, kada je hroničar Pedro Sijesa de Leon prošao kroz Tomebamba, bio jedan čovek za svakih petnaest žena. Isto tako, Sijeza je potvrdio da su kanjari hristijanizovani. Kada je prošao kroz grad i pokrajinu video je ruševine mnogih hramova i palata Inka.

U sadašnjem gradu Kuenka možete videti ostatke njegove prošlosti Inka, kao što je palata Pumapungo.

Kako izgleda Kuenka koju danas poznajemo? Do 2000. godine grad je imao više od 270.000 stanovnika širom kantona i tokom decenije je započeo proces oporavka svog nasleđa, posebno u starom delu grada, a takođe je započet i proces modernizacije. Doznake koje šalju imigranti takođe su imale snažan uticaj, kako pozitivan tako i negativan u gradu, posebno u ruralnom delu.

Tokom narednih godina, Kuenka se takođe konsolidovala kao međunarodna turistička atrakcija. Pored toga, u januaru 2011. godine, Nacionalna skupština Ekvadora proglasila je Kuenku kao najbolji univerzitetski grad.

Katedrala Bezgrešnog začeća (na španskom jeziku: Catedral de la Inmaculada Concepcion), koja se obično naziva Nova katedrala Kuenke (španski: Nueva Catedral de Cuenca) je katedralna crkva u Kuenki. Nalazi se ispred Parka Calderon.

Plan katedrale izradio je Huan Bautista Stiehle, fratar nemačkog porekla koji je stigao u Kuenku iz Alzasa 1873. godine, na predlog biskupa Leona Garida. Saborna crkva je preuzela funkciju obližnje Stare katedrale koja je postala premala. Građevinski radovi započeti su 1885. godine i trajali su skoro jedan vek. Ova zgrada kombinuje mnoge arhitektonske stilove, ali preovladava romanički preporod. Katedrala je nadvišena sa tri džinovske kupole prekrivene upadljivom plavo-belom glaziranom pločicom iz Čehoslovačke. Njegove vitraže izradio je španski umetnik Guillermo Larrazabal.

Njegove kule su skraćene zbog greške u proračunu arhitekte. Da su podignuti na planiranu visinu, temelj ove crkve ne bi mogao da izdrži težinu. Uprkos ogromnoj grešci arhitekte, obris njegovih kupola postao je simbol grada. Fasada mu je izrađena od alabastera i lokalnog mermera, dok je pod obložen ružičastim mermerom, donetim iz Italije. Kada je katedrala prvi put izgrađena, 9.000 od ukupnih 10.000 stanovnika Kuenke moglo je da stane u ovaj verski objekat.

Kripta katedrale se nalazi ispod centralnog broda i ima tri ulaza: jedan kroz Calle Aguirre, drugi kroz Sakristiju i treći u ulici Mariscal Sucre. Oblik ove kripte je oblik dugačke uličice sa pogrebnim svodovima na svakoj strani.

U kripti su sahranjene neke od slavnih ličnosti grada Kuenke kao: Remiđo Krespo Toral, Gral. Antonio Vega, Fraj Visente Solano; kao i biskupi grada: Migel Leon, Manuel Marija Politika, Danijel Ermida, monsinjor Manuel Serano Abad i graditelj katedrale: Luis Antonio Čikaiza. Kripta ima 11 malih mauzoleja, 192 trezora i 210 urni za posmrtne ostatke.

Katedrala u Kuenki ima šest kupola koje se nalaze na predministuri i centralnom brodu. Podijeljeni su na tri uspona i tri najniže razine koji su isprepleteni na njihovoj lokaciji. Sve kupole imaju baterijsku lampu unutra. Tri visoke kupole i jedna niska su prekrivene pločicama, dok ostale održavaju strukturu od cigle. Visoke kupole imaju renesansni stil, najveća je na Cruiseru i ima unutrašnji prečnik od 12 metara i visinu od 53 metra.

Sada ću vas upoznati sa jednom šarmantnom ulicom koja obuhvata suštinu ovog istorijskog ekvadorskog grada. Dok šetate ovom slikovitom ulicom, doživećete putovanje kroz vreme i otputovaćete u prošlost, okruženi kolonijalnom arhitekturom, živopisnom lokalnom kulturom i opipljivim osećajem istorije.

Ulica Santa Ana nije samo turistička atrakcija, to je pravo iskustvo koje prosto čeka da bude otkriveno. Bilo da ste ljubitelj istorije, arhitekture ili jednostavno radoznali putnik, ova ulica ima svakom ponešto da ponudi. Ova uličica krije brojne legendarne tajne prošlosti do današnje moderne privlačnosti, ima mnogo toga za naučiti i istražiti.

Ulica Santa Ana, koja se nalazi u srcu Kuenke, satkana je od istorije koja datira još iz kolonijalne ere. Prvobitno planirana od strane španskih doseljenika, ova šarmantna ulica je tokom vekova bila svedok mnogih značajnih događaja i transformacija u ovom istorijskom gradu u Ekvadoru.

Istorija ulice seže do sredine 16. veka kada su španski doseljenici pomno planirali izgled Kuenke. Ova era je označila početak putovanja ulice Santa Ana kroz istoriju, putovanja koje će je videti kao vitalni deo gradskog kulturnog i arhitektonskog nasleđa.

Ulica Svete Ane u samom srcu Kuenke.

Ulica Santa Ana je osnovana 1557. godine, u skladu sa smernicama za urbanističko planiranje koje je izdao španski kralj Karlo V. Ulica je bila deo napora da se stvori dobro organizovan kolonijalni grad u Novom svetu. Ortogonalni rešetkasti obrazac, obeležje renesansnog urbanističkog planiranja, korišćen je da bi se obezbedio uredan razvoj.

Tokom kolonijalnog perioda, ulica Santa Ana postala je užurbana saobraćajnica, oivičena zgradama u kolonijalnom stilu koje su pokazivale arhitektonsku snagu tog vremena. Mnoge od ovih objekata su i danas prisutni, kao verni svedoci istorije. Značajne zgrade iz ovog perioda uključuju Staru katedralu i Guvernerov dom, a obe su vrhunski primeri kolonijalne arhitekture.

Kako kao turista možete posetiti znamenitosti u Kuenki? Za obilazak Kuenka možete koristiti gradski prevoz, taksi ili čak i po centralnom delu grada možete obići znamenitosti peške. Kuenka je grad veoma pogodan za bicikliste. Postoje sjajne biciklističke staze duž Rio Tomebamba, i četvrtkom uveče dvočasovna vožnja biciklom kroz grad koja kreće u 20 časova iz Parka de la Madre. Bicikli se mogu lako iznajmiti u hostelu Mallki ili u kafeu Casa do Brasil.

Ako želite da upoznate srce Kuenke, trebali biste da posetite Park Abdon Kalderon, poznatiji kao Abdon Kalderon Major Park, a od ranije poznat i kao Plaza Republica ili Plaza de Armas. Oko parka se nalazi crkva El Sagrario, poznatija kao Stara katedrala i crkva Bezgrešnog začeća ili Nova katedrala. Tu su i zgrade Vlade, Opštine, Stara Bogoslovija i Palata Pokrajinskog suda pravde. Nalazi se između ulica Beninjo Malo, Mariskal Sukre, Luisa Kordera i Simona Bolivara. Vlada Eloja Alfara je parku dala ime Plaza Luis Vargas Tores, ali je kasnije tokom 1920. godine promenjeno u Abdon Kalderon.

U parku se nalazi kružna raskrsnica, spomenik Abdonu Kalderonu koji je svečano otvoren 24. maja 1931. godine i ima četiri polucikla. Park je danas postao centar raznih događaja od značaja za grad, kao što je Corpus Christi ili komemoracija nezavisnosti Kuenke.

Šta biste trebali posetiti u ovom šarmantnom gradu? Postoje brojne znamenistosti u Kuenki koje bi svaki turista trebao posetiti, neke od njih se nalaze u samom gradu, dok se neke važne znamenitosti nalaze van grada.

Ingapirca – Najznačajnije severne ruševine bivšeg Carstva Inka koje se nalaze na UNESCO-voj listi svetske baštine u Ekvadoru, spajajući kulture Inka i Kanara. Ovo je moj predlog za fantastičan jednodnevni izlet koji možete organizovati sa Cuenca BesTours. Ja sam imao priliku da posetim ove ruševine, ali više o njima ću vam pisati u narednom blog postu.

Baños – Prelepo mesto nedaleko od Kuenke, ovo mesto ne treba mešati sa Banosom koji se nalazi provinciji Tungurahua, grad koji se nalazi na samom ulazu u prašumu. U ovom mestu nedaleko od Kuenke postoje termalne kupke dostupne u hotelskom kompleksu koji uključuje nekoliko toplih bazena na 36 stepeni celzijusa i turska kupatila. Mnogi ljudi dolaze ovde da se opuste u toplim saunama, plivaju u toploj ili hladnoj vodi bazena i opuste se sa porodicom i prijateljima. Najnoviji dodatak termalnim odmaralištima je prelepa Piedra de Agua . Samo 40 minuta udaljen od centra Kuenke.

Turi – Odličan vidikovac na kojem možete uživati u pogledu na Kuenku koji se nalazi južno od grada. Ima odličan pogled na grad i danju i noću.

Baranko – Reka Tomebamba (jedna od četiri reke Kuenke) protiče kroz srce grada, stvarajući područje reke poznato kao Baranko. Sama šetnja je lepa, sa popločanim stazama sa obe strane povezanih brojnim mostovima. Stepenice vode uz strme obale u stariji deo grada na severnoj strani, povezujući se sa restoranima i klubovima Calle Larga. Puente Roto, bukvalno ‘Slomljeni most’, takođe se nalazi na severnoj strani i popularno je mesto okupljanja. Razni klubovi, barovi, tržni centar i Park de la Madre poređani su duž južne strane.

El Sagrario („stara katedrala“) – Gradnja ovog verskog objekta je započeta 1557. godine. Danas se više ne koristi kao crkva i pretvorena je u muzej. Nedavno je završen projekat restauracije i originalna boja i stari murali sada se mogu videti u određenim delovima.

Museo del Banco Central i Pumapungo – Sjajan muzej sa etnografskim odeljcima (posebno zanimljiv odeljak o Šuaru plemenu i smežuranim glavama) i starim ekvadorskim novcem uuz dobro objašnjenje istorije, doduše samo na španskom jeziku. Pumapungo je stara lokacija odmah iza muzeja koja zahteva malo mašte.

Zoološki vrt Amaru – Zoološki vrt, a takođe i mesto gde borave spašene životinje, kao i one koje su na rehabilitaciji. Ovo je veoma zabavno mesto sa ogromnim brojem životinja iz Ekvadora, Južne Amerike i Amerike. Njihov tim je spasio životinje poput lavova, fazana i krokodila. Veoma je zeleno i možete na kvalitetan i zanimljiv način da ispunite svoje vreme jer izgleda kao da planinarite duž planine u velikom šumarku eukaliptusa.

Ako imate viška vremena toplo vam preporučujem da posetite muzej čuvenih “Panama” šešira – Museo del Sombrero de Paja Toquilla. Panama šeširi ne vode svoje pravo originalno poreklo iz Paname, to su ekvadorski šeširi. Verujem da se onda svima nama javlja pitanje na koji način su dobili ovo ime? Jedna od legendi glasi da je panamski šešir dobio ime ranih 1900-ih godina kada su radnici u Panamskom kanalu nosili ove šešire dok su radili na izgradnji kanala.

Ovi šeširi su napravljeni od prirodnog vlakna zvanog Paia Tokuilla, biljke nalik palmi koja može da raste samo na velikim nadmorskim visinama, domoroci u Andima su ove šešire nosili hiljadama godina unazad. Pored Paia Tokuilla, stanovnici Anda koriste Carludovica Palmata, drugu vrstu andske slame za svoje panamske šešire.

Prva fabrika panamskih šešira otvorena je u Kuenki 1836. godine kada je došlo do povećanja potražnje za ovim šeširima. Ovi lagani šeširi sa ivicama su zaisra dobri za zaštitu očiju i lica od sunca. Nekoliko godina kasnije, tačnije 1855. godine panamski šeširi su privukli pažnju sveta kada su se pojavili na Svetskom sajmu u Parizu. Događaj koji je pretvorio ovaj šešir i načinio ga legendarnim je trenutak kada ga je predsednik Ruzvelt nosio dok je pregledao Panamski kanal 1904. godine, konačno je postao vrtoglavo poznat i zvanično se našao na listi vredne ekvadorske robe za izvoz.

Casa Paredes Roldan je kuća koja se nalazi na reci Tomebamba i danas je lokacija Muzeja panamskih šešira – Museo del Sombrero de Paja Toquilla. To je takođe mesto gde je 1942. godine osnovana Fabrika šešira Barranco.

Šeširi se i dan danas ručno izrađuju. U muzeju je dostupna demonstracija izrade šešira uživo. Možete kupiti šešir prikazan u prodavnici ili naručiti panama šešir po meri. Postoji različitih vrsta kvaliteta šešira od bazičnih jeftinih verzija koje su dobre kao suvenir do šešira srednjeg kvaliteta izrade (semi-fine kvalitet) i deluxe fine. Cena ovih šešira može da varira od 40-tak američkih dolara za najjeftiniji šešir pa do nekoliko stotina do nekoliko hiljada američkih dolara ako želite da u svojoj kolekciji šešira imate neki zaista poseban i kvalitetan panamski šešir.

Kada završite posetu ovom zanimljivom muzeju šešira, toplo vam savetujem da se uputite u obližnju pijacu gde ćete uživati u bogatoj i raznovrsnoj ponudi egzotičnog voća i povrća koje nemamo prilike da vidimo u Srbiji, našem regionu ili u Evropi.

Jedna od najboljih stvari u Kuenki je poseta tradicionalnom ekvadorskoj pijaci. Jedna od najautentičnijih pijaca u celom gradu je Mercado 10 de Agosto. Ova užurbana pijaca Kuenka je odredište domaćina iz okolnih sela, a meštani Kuenke vole da kupuju sveže povrće i voće sa polja, meso od svog omiljenog lokalnog mesara ili da kupe prelepo cveće. Ne samo da postoje neverovatni štandovi sa proizvodima, već ovde pronaći i nekoliko neobičnih usluga.

Ljudi u Ekvadoru čvrsto veruju u narodnu biljnu medicinu i na pijacama možete pronaći žene koje se profesionalno bave lečenje pomoću biljaka i to je pravi doživljaj da vidite i prisustvujete procesu lečenja na pijaci gde žene u poznijim godinama blagim pokretima biljakama dodiruju deo tela gde imate problem. Pored toga, imaju brojne tinkture, biljne mešavine i čajeve koje mogu izlečiti različite medicinske probleme. Ovo je zaista posebno iskustvo i moram priznati da to nisam imao prilike videti u drugim krajevima sveta. Zbog poštovanja prema ljudima koji su zbog svog problema došli na javno mesto zbog lečenja nisam želeo da slikam ili snimam isceljiteljski proces kod brojnih travarki na ovoj čuvenoj pijaci.

Pored bogate i izvrsne ponude voća, povrća, biljaka, mesa i cveća, na ovoj neobičnoj pijaci možete pronaći i kakao, kao i slatkiše koji se prave u Ekvadoru. Moram priznati da su slatkiši u Ekvadoru zdraviji jer se većina njih ručno pravi i koriste se lokalni proizvodi. Samo pokušajte da zamislite da možete kupiti čokoladne kuglice koje su ručno pravljene od kvalitetnog 70% kakaa. Cene su zaista pristupačne za ovakvu vrstu proizvoda i prosečno se kreće između 6 i 8 američkih dolara za pakovanje od 500g do 1kg.

Nakon 10 godina rada na Mr.M blogu, bio sam u prilici da posetim razne krajeve sveta i da se upoznam sa brojnim kulturama. Uvek se iznova fasciniram kada proširim svoje vidike i shvatim koliko sam zaista jedan srećan i bogat čovek u duši koji je uspeo da spozna lepotu različitih kultura. Ovo iskustvo u Kuenki, kao i u Ekvadoru uopšte mi je zaista impresivno i neverovatno.

Kuenka je zaista jedan neobičan i šarmantan gradić koji svojom arhitekturom, uzbudljivom istorijom impresionira turiste. Lokalci su izuzetno srdačni i ljubazni, nema ko me nije ponudio da probam njihove proizvode i takvu toplinu dočeka i istinskog gostoprimstva možete samo osetiti u Južnoj Americi.

Nacionalni park El Kahas je nacionalni park u visoravni Ekvadora, nalazi se oko 30 km zapadno od Kuenke. Područje od 285,44 km2 se nalazi između 3100m i 4450m nadmorske visine karakteriše paramo vegetacija na nazubljenom pejzažu brda i dolina. Proglašen je nacionalnim parkom 5. novembra 1996. godine.

Kako je ovaj nacionalni park dobio svoje ime? Ime „Cajas“ potiče od reči „cassa“ na kvičuanskom jeziku, što znači „kapija u snežne planine“ ili “caka” (Kuichua: hladno). Takođe je povezan sa španskom rečju “cajas” (kutije).

Park je poznat po svom neravnom reljefnom terenu koji karakteriše pejzaže koje karakterišu doline smeštene između planina i brda. Park se nalazi na nadmorskoj visini preko 3100 m, što rezultira vegetacijom tundre koja pokriva ovo područje.

Vegetacija tundre je dominantna vrsta flore; međutim, postoji prisustvo oblačnih šuma i višegodišnjih visokoplaninskih šuma koje prate reke u nižim kotama. Drvo Polilepis, takođe nazvano Papirno drvo, je zimzeleno sa kratkim, gustim listovima, jedna je od vrsta flore po kojoj je ovaj nacionalni park poznat.

Jezera i lagune su raštrkane po granicama parka, što ih čini uobičajenim susretima za posetioce koji istražuju nacionalni park. Luspa je glacijalno jezero i najveće je od skoro 700 vodenih površina raspoređenih među dolinama.

Park se prostire preko kontinentalne podele, što znači da dve reke teku na zapad prema Tihom okeanu, a dve na istok prema reci Amazon i u reku. Kombinovana staništa ustupaju mesto raznim vrstama divljih životinja.

Ovde se mogu videti popularne vrste divljih životinja poput planinski vuk, lisica, tvor, jelen, lama i druge. Park je takođe poznat po tome što je dom i ugroženim endemskim vrstama ptica. Južnoamerički kondor i Curikuinga su dva velika grabljivica koja su podložna izumiranju iz Ekvadora. Džinovski kolibri je još jedno viđenje među vrstama ptica koje daje nadu.

Dos Chorreras je rođen iz inspiracije prirode, strasti prema gostoprimstvu i harmonije između prirode i poštovanju očuvanja okoline. Kompleks rustikalnih bungalove, dizajniranih za udobnost i blagostanje, nalazi se na samo 4 km od srca Nacionalnog parka Cajas. Dos Choreras je stabilna, efikasna, bezbedna kompanija posvećena održivosti i zajednici. Njih posvećeni tim se trudi da ispuni očekivanja svojih gostiju kako bi njihov boravak bio nezaboravan.

Hotel Hacienda Hosteria Dos Chorreras sa restoranom, barom i vrtom nudi smeštaj sa panoramskim pogledom na planine i besplatnim WiFi internetom. Istorijski centar Kuenke udaljen je 30 minuta vožnje.

Hacienda Hosteria Dos Chorreras ima sobe i bungalove sa sopstvenim kupatilom, LCD satelitskim TV-om i prostorom za sedenje. Postoji 24-časovna recepcija koja može organizovati usluge pranja veša i iznajmljivanje bicikala. Gosti mogu uživati u aktivnostima u okolini kao što su pecanje, vožnja kanuom i jahanje.

Ono što je mene oduševilo u ovom kompleksu je Chocolateria koja se nalazi u sklopu kompleksa gostionice Dos Chorreras je magično mesto, koje vam omogućava da osvežite ne samo telo već i dušu. Sve sa njihovog menija deluje prilično ukusno, usluga je veoma dobra, a sam objekat je prepun gostiju jer je ovo mesto baš posećeno.

Ovde možete kupiti brojne zanimljive suvenire, slatkiše, kafu, suhomesnate proizvode i sireve. Cene su prilagođene turističkom mestu i tokom moje posete ovaj kompleks je bio izuzetno posećen i bila je velika gužva. Dopada mi se usluga njihovog restorana, usluga je kvalitetna i brza, a hrana je bila ukusna.

Za kraj ovog putopisa želeo bih da vam dam iskrenu preporuku i recenziju za hotel u kojem možete boraviti u Kuenki. Tokom putovanja svima nama je vrlo važan hotel gde odsedamo, jer je hotel naš dom na novoj destinaciji i zbog toga je vrlo važno odabrati dobar hotel na svakoj destinaciji. Tokom mog boravka u Kuenka, moj hotel Cruz del Vado je bio moj dom koji krasi stil, udobnost i lepa atmosfera u starom srcu Kuenke.

Hotel Cruz del Vado je uvek bio zgrada puna istorije, umetnosti i kulture. Smešten u jednom od prvih gradskih četvrti u neposrednoj blizini spomenika Kruz del Vado, istoimeni hotel je mukotrpno intervenisan spojem tradicionalnih i modernih građevinskih tehnika, čuvajući suštinu i istoriju ovog kulturnog nasleđa. Fasada hotela je u potpunosti obložena ružičastim mermerom uvezenim iz Italije, neospornim simbolom luksuznog načina života iz perioda u kojem je izgrađen.

Njegov enterijer je takođe pun jedinstvenih detalja zbog svog republikanskog stila i uticaja francuske arhitekture. Prvobitno, ova nekretnina je bila dom prvih novina Kuenke El Mercurio i ranije je bila poznata kao „Palacio de El Mercurio“. Na fasadi, iznad glavnog ulaza, nosi ploču u čast proslavljenog novinara iz Kuenke, Federika Proanja za kojeg se i danas smatra da je najbolji iz Ekvadora, ultrakonzervativca i šampiona liberalizma u regionu kojeg je prognao predsednik Garsija Moreno .

Menadžment hotela je tokom 2014. godine sklopio ugovor sa porodicom arhitekata Ljoret, poznatim po renoviranju i oporavku patrimonijalnih nekretnina u Kuenki, Art Hotels Ecuador je ugovorio da započne planiranja za projekat rehabilitacije kako bi imovina, koja je od tada pretvorena u objekat za iznajmljivanje, bila služe za rad vrhunskog butik hotela.

Ovaj hotel nudi bogat sadržaj usluga i 26 soba su pravi odraz luksuznog gostoprimstva. Objekat nudi sve usluge koje se očekuju od butik hotela ove kategorije. Sve do poslednjeg sprata gde se nalazi restoran i bar na krovu poznati po tome što imaju najbolji pogled na grad i odličnu kuhinju. Tim Hotela Cruz del Vado je ostao veran konceptu brenda, kao i njihova motivacija da pronađu i restauriraju zgrade od istorijskog značaja, skrećući pažnju i reaktivirajući kultne lokacije i tradicionalna naselja Ekvadora.

Sobe hotela Cruz del Vado održavaju tradicionalnu tehniku gradnje Kuenke sa zidovima od bahrekuea i krase ih elementi odabrani iz uzvišene kolekcije ekskluzivnih umetničkih dela koji su savršeno upareni sa finim detaljima kao što su ručno izrezbarena uzglavlja kreveta koje su napravili vešti majstori. Ja sam imao priliku da boravim u luksuznom apartmanu sa balkonom i đakuzijem.

Sve prostrane luksuzne sobe hotela Cruz del Vado imaju pristup privilegovanom pogledu na reku Tomebamba i moderan deo grada. Visoki plafoni su ispunjeni visokim zidovima od cigle, koji čine deo ekskluzivnog dekora kojem se može diviti tokom kupanja u đakuziju, savršen detalj za svaki boravak. Svi tipovi kreveta se sastoje od plišanog dušeka sa jastukom koji je razvio Simmons ekskluzivno za Art Hotels Ecuador. Ekskluzivna ekvadorska organska linija AromaVida kupatilskih proizvoda pomažu u podmlađivanju tela i duše. U ovom hotelu uvek možete računati na moderno sopstveno kupatilo sa tuš kabinom i tušem sa kišnim tušem u kojem imate bade mantile i papuče koje vas prosto mame da se opustite.

Svaka soba za goste takođe uključuje iHome dvostruko punjenje (priključna stanica za brzo punjene i USB port), budilnik/radio i pristup mnogim međunarodnim kanalima preko DIRECTV-a sa kristalno jasnim kvalitetom slike na 40” televizorima za savršeno gostoprimstvo, štedeći 30% više energije od konvencionalnih televizora. U ormaru se nalazi sef, a ono što je najvažnije da znate da je Wi-Fi uvek besplatan u bilo kom objektu Art Hotels Ecuador grupe hotela.

Želeo bih da se posebno zahvalim osoblju hotela Cruz del Vado na toploj dobrodošlici i što su me ugostili u svom hotelu. Boravak u njihovom hotelu je bio izuzetan, neponovljivo iskustvo koje ću pamtiti!

U narednom postu pisaću vam o drugim zanimljivim lokalitetima koji se nalaze u neposrednoj blizini Kuenke koje biste trebali posetit, ako se odlučite da provedete u ovom delu Ekvadora neko vreme. Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog trećeg specijalnog putopisa u seriji putopisa o Ekvadoru gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje u Južnoj Americi. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći PRO ECUADOR, Turističkoj Fondaciji Opštine Kuenka, Turoperatoru Cuenca BesTours i Hotelu Cruz del Vado u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu ekvadorske kulture i tradicije. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Ekvadora.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa brojim kompanijama i privrednicima u sektoru turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim Turističkoj Fondaciji Opštine Kuenka na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične ekvadorske kulture.

Kako se vama dopala ova moja priča o Ekvadoru i predstavljanje Kuenke koja krasi jug ove neobične zemlje u Južnoj Americi? Da li ste imali priliku do sada da posetite Ekvador?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Ekvadora otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku zemlju!

Blogerski pozdrav iz Kuenke,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane PRO ECUADOR, Turističkoj Fondaciji Opštine Kuenka, Turoperatoru Cuenca BesTours i Hotelu Cruz del Vado kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije.

SHARE THIS POST

Pisma iz Tunisa: Tozeur, Monastir i Chott el Djerid jezero, najbolje sam sačuvao za kraj…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Avgust mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj državi na afričkom kontinentu – Tunisu, zemlji koja je poznata po maslinama. Na samom početku ovog sedmog posta, ujedno i poslednjeg iz serije putopisa o ovoj neobičnoj zemlji želeo bih da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis – Discover Tunisia na srdačnom pozivu i gostoprimstvu. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi i modne priče koje ste mogli čitati tokom jula i avgusta i iskreno se nadam da ćete uživati u letnjoj sezoni postova na Mr.M blogu.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne putopise iz Tunisa ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

Republika Tunis je najsevernija zemlja u Africi. To je deo regiona Magreba u severnoj Africi, graniči se sa Alžirom na zapadu i jugozapadu, Libijom na jugoistoku i Sredozemnim morem na severu i istoku. U njemu se nalaze arheološka nalazišta Kartagine koja datiraju iz 9. veka pre nove ere, kao i Velika džamija u Kairuanu.

Tunis je poznat po svojoj drevnoj arhitekturi, tržnicama i plavim obalama, prostire se na približno 164.000 km2 i ima oko 12 miliona stanovnika. Sadrži istočni kraj planine Atlas i severni deo pustinje Sahare, a veliki deo preostale teritorije Tunisa je obradivo zemljište. Sa skoro 1.300 km obale uključuje afrički spoj zapadnih i istočnih delova Sredozemnog basena. Tunis je dom najsevernije tačke Afrike – rta Anđela, a njegov glavni i najveći grad je Tunis, koji se nalazi na njegovoj severoistočnoj obali, i po kome zemlja dobija svoje ime.

Sedmi, a ujedno i poslednji blog post iz serije putopisa o Tunisu biće posvećen gradovima Tozer (Tozeur) i Monastir, kao i čuvenom velikom endorejskom slanom jezeru u južnom Tunisu – Čot el Džerid (Chott el Djerid). Kao što i naslov putopisa kaže, ostavio sam najbolje za kraj! Tozer je grad u Tunisu na granici planine Atlas i pustinje Sahare, najveće od pet oaza koje čine Džerid. Postepeno izgrađen oko svog palminog gaja, glavni je grad istoimene gubernije. Smešten severozapadno od Čot el Džerida, blizu granice sa Alžirom.

Grad sa važnom verskom prošlošću, prima mnoge naučnike. Ibn Chabbat mu je zaveštao sistem za navodnjavanje palminih nasada, a pesnik Abou el Kacem Chebbi je tu, usred francuskog protektorata, komponovao svoju čuvenu Ela Toghat Al Alaam. Savremena topografija Tozeura odaje im počast, kao i marabuti. Grad je doživeo značajan demografski rast, zajedno sa značajnom ekspanzijom, tokom druge polovine 20. veka, sa sedentarizacijom beduina. On se za nekoliko decenija kreće sa oko 11.000 stanovnika na 37.365 stanovnika, prema popisu iz 2014. godine.

Arhitektura njegovog graditeljskog nasleđa, posebno ona njegove medine koju karakterišu uzdignuti uzorci cigle, jedinstvena je u Tunisu, zajedno sa arhitekturom susednog grada Nefta. Poljoprivreda, a posebno monokultura urmi sorte Deglet Nour, predstavlja njen glavni resurs, koji predstavlja trećinu proizvodnje urmi u Tunisu. Ciglana je i dalje u funkciji, za potrebe mnogih gradilišta. Od 1990-ih, opština Tozeur razvija turizam, pod vođstvom tadašnjeg gradonačelnika Abderrazaka Cheraita. Ovaj razvoj zasnovan je, između ostalog, na prisustvu međunarodnog aerodroma i brojnih hotela, na promociji nasleđa i lokacija snimanja, kao i na organizaciji Međunarodnog festivala Oaza.

Tozeur“ je zvanična transkripcija imena grada latiničnim slovima; druga transkripcija tuniskog arapskog jezika je bila „Tuzer“. Prema Vinsentu Batestiju, ime grada se izgovara „Tuzor”. Grof Antoine-Auguste du Pati de Clam, oficir, kolonijalni administrator, arheolog i član Pariskog geografskog društva izneo je četiri hipoteze o poreklu imena Tozeur: Prvi pretpostavlja da je ime već postojalo u starom Egiptu u obliku Tes-Hor, što znači „grad sunca“, koji su Grci kasnije transformisali u Apolonite; kolonija iz ovog grada mogla je poneti isto ime.

Druga hipoteza ukazuje da potiče od imena faraonke Tauserta – što na egipatskom znači “moćni” – koja je stupila na tron nakon smrti svog muža Setija II (faraona iz XIX dinastije i unuka čuvenog faraona Ramzesa II). Grad Tozeur bi predstavljao počast koju je jedna kušitska kolonija plaćala ovoj kraljici, koja je bila poslednja predstavnica dinastije. Ovu hipotezu potvrđuje arhitektura Tozera, koju karakteriše upotreba zemljanih opeka osušenih na suncu, a zatim pečenih. Poznato je da je Drevni Egipat koristio takvo znanje u svojim urbanim konstrukcijama.

Treća hipoteza ukazuje da bi reč bila berberski oblik ženskog roda od prideva „snažan“, Taouser, čiji bi oblik značio „snažan“. Godine 205. pre nove ere Berbersko kraljevstvo Masinisa prostire se na ovaj grad. Ovu etimologiju brani i Šarl-Žozef Tiso.

Poslednja hipoteza pretpostavlja da je ime Tozeur jedan od oblika imena Ucuur, što će reći „ono od Asura“ ili „ono što dolazi iz Asura“, jer bi ime grada bilo danak koji bi Asirac vraćao koloniju u prvobitnu domovinu.

Tozeur se nalazi duž izduženog brda od nekoliko kilometara, koje razdvaja dva slana jezera, Chott el-Jerid na jugu i Chott el-Gharsa na severozapadu. Deo je Jerida ili Đerida, od kojih je najznačajnija od pet oaza, na granicama pustinje Sahare. Mali planinski venac, Džebel Mora, nalazi se istočno od grada. Kao takav, Tozer je deo nabora Atlasa, koji se proteže od Maroka do zapada Tunisa. Regija Tozeur pripada južnom tuniskom Atlasu, koju karakterišu čoti sastavljeni od sedimentnih basena iz gornjeg karbona.

Ovaj region je poznat po bujnim oazama usred pustinje i predstavlja geološki i geomorfološki interes. Sebkhe, koje karakterišu fini vlažni sedimenti slane vode zimi, i ispucale površine blata sa solju i koricama gipsa tokom leta, pokrivaju dno čota, gde se nalazi veoma retka vegetacija. Grad, koji se prostire na 1.256 hektara, okružen je palminim šumarkom koji je vezan uz njegov urbani centar, površine oko 1.000 hektara, koji pokriva oko 400.000 stabala. Glavna biljna vrsta koja prirodno raste u Tozeuru je prosopis, krmna i pčelinja biljka koja sa petnaest godina dostiže visinu od pet metara.

Region ima drevno naselje, posebno tokom praistorijske civilizacije Kapsijanaca i, kao i cela severna Afrika, zasnovan je na berberskim poreklom, čak i ako lokalna tradicija to ne tvrdi: ono je zaista pozicionirano na Arapu koji čini vezu sa prorokom Muhamedom. Prvi naučni opisi Tozeura datiraju s kraja 19. veka, a ovi spisi su obeleženi opsednutošću potragom za rimskim ruševinama. Istorija Džerida ostaje prilično slabo poznata, Pati du Clam’s Hronological Fastes of Tozeur 1890. godine predstavlja glavni dostupni izvor o Tozeurovoj prošlosti.

U antičko dobar, Tozer je vrlo brzo postao aktivan centar transsaharske karavanske trgovine, u koju su posećivali Kartaginjani. Godine 148. p.n.e., citira ga Ptolomej, koji ga naziva „Tisouros”. Rimljani su se, u punom osvajanju južne obale Sredozemnog mora, tu naselili 33. godine pre nove ere, grad je tada dobio ime „Thusuros“ u Pojtingerovoj tabeli. Osim toga, ostala su samo svedočanstva Plinija Starijeg, lirska, ali dragocena, koja opisuju rajsku lepotu ovog mesta. Grad je postao pošta na Saharskom limesu, na rimskom putu koji vodi od Gabesa do Biskre, specijalizovana za trgovinu urmama, ali i robovima. Od hrišćanskog uticaja pod svetim Avgustinom, ostali su ostaci crkve koju je preuzela džamija El Kasr, koja se nalazi u Bledu el Hadar, i određeni obredi poput Sidi Jube koji se sastoji od krštenja dečaka pre obrezivanja.

Dolazak muslimana u VII. veku poklapa se sa vrhuncem poljoprivrede i trgovine. Tokom srednjeg veka, region Tozeur se zvao „zemlja Kastilija“, kako je pominjao poznati arapski geograf Al-Bakri, koji takođe ističe da je Tozer, okružen velikim kamenim zidom, u metropola. Ovaj naziv potiče od niza utvrđenih sela pod nazivom kastela. Tozeur i okolina su vremenom postali utočište za razne disidente (hrišćanske donatiste, šiite i haridžite). Protestni duh stanovnika, koji su razvili snažan identitet, podstakao ih je da podstiču pobunu koju je dvanaest godina vodio Abu Jazid protiv Fatimidskog režima (935-947). Oni su takođe osnovali kneževine nezavisne od centralne vlasti, koje su na kraju ponovo osvojili Hafsidi.

Do 12. veka Tozer je bio cvetajući kulturni centar. Grad je prihvatio mnoge teologe što je dovelo do razvoja usmene tradicije koja je bila među najbogatijima u Magrebu, kao i pesničke tradicije koja se nastavila sve do 20. veka, posebno preko velikog pesnika Abu el Kacema Šebija. Takođe dugujemo Ibn Chabbat-u — čije je pravo ime Abou Abdallah Ibn Ali Ibn Al Chabbat Al Touzri, rođen 1221. godine u Tozeuru — koncepciju i realizaciju važnih avangardnih radova na uzgoju palme i značajno poboljšanje sistem za distribuciju vode koji još uvek funkcioniše u nekoliko oaza u južnom Tunisu.

Njegov plan iz 12. veka izložen je u muzeju Dar Cherait. Ovaj plan navodnjavanja, preko seguie, obezbeđuje slobodnu distribuciju vode merenu gadousom (hidrauličnim peščanim satom) čije ime potiče od latinskog cadus (vodeni sat), koji i sam potiče od grčkog kados. U 13. veku grad su razorili Hafsidi, a zatim ponovo sagradili van oaze. Grad je doživeo veliki privredni procvat, sve do svog vrhunca u 14. veku.

U 16. veku porodica el Hadef je stigla u Tozer iz današnjeg Alžira i preuzela kontrolu nad gradom. Ona je stvorila susedne houchs (tradicionalne stambene kuće). Pošto je mesto prolaska trgovačkih karavana ostalo isto, mesto razmene i pregovora se nalazilo ispred okruga Uled el Hadef, koji je postepeno postao najvažniji deo u gradu. Zebda, arapskog porekla, stigla je u 17. veku i stvorila još jednu urbanu grupu. Ouled Sidi Abid se istovremeno nastanio na severozapadu okruga Ouled el Hadef, sa kojim su bili saveznici.

U periodu od 1984. do 1987. godine Nacionalna turistička služba je obnovila određene ulice u medini. Početkom 1990-ih, vlada Tunisa i Abderrazak Cherait razvili su turizam, koristeći prioritetni nacionalni razvojni plan koji ima za cilj smanjenje gužve na obalama Tunisa. Abderrazak Cherait je 1990. godine stvorio prvi kompleks tematskog parka u Tozeuru, muzej i luksuzni hotel Dar Cherait. Desetak luksuznih hotela je stvoreno da privuku turiste, sa boravkom po sistemu ključ u ruke, a njegov razvoj je primetan od 1994. godine.

Stanovnici su zahtevali, na primer, da se zabrani slobodno lutanje koza na ulicama. Krajem 1990-ih, država Tunis je promovisala pojam nasleđa u Tozeuru. Različiti razvoji i festival koji finansira Cherait čine Tozeur popularnom turističkom destinacijom.

Turistička aktivnost narušava navike, stavljajući tačku, između ostalog, na kupanje stanovnika na velikom izvoru, jer njihova privatnost može biti narušena. Prema informacijama koje je prikupio dopisnik za štampu Benoit Delmas, turizam je globalno obogatio stanovnike Tozera tokom 2000. godine.

Prema planu urbanističkog planiranja, arhitektonsko nasleđe grada Tozera postalo je ekonomsko pitanje. To je važan stub za turističku industriju. Stari opisi putnika koji prolaze kroz Tozer su u suprotnosti, Defonten iz 1754. godine govori o „kućama od blata“, dok je Žil Daumas 1845. opisao „jedan od najlepših gradova u Džeridu sa dobro izgrađenim kućama“. Šarl de Fuko je nacrtao ove kuće, što se može videti u njegovom Maison ancien d’El Tozeur, koji se čuva u Nacionalnoj biblioteci Francuske. Ikonografski dokumenti koji su kružili početkom 20. veka pokazuju da su stanovi Tozeura bili veliki i održavani. Prosečna veličina stanova je evoluirala, velike rezidencije tradicionalnih patrijarhalnih porodica su sve manje, u korist umnožavanja višespratnih konstrukcija, od 1980. godine.

Okrug Ouled el-Hadef, koji datira po svojim najstarijim ostacima iz 14. veka, smatra se najinteresantnijim i najtradicionalnijim od Tozera. Dostupan sa avenije Farhat-Hached i avenije Habib-Bourguiba, čini stari grad ili medinu Tozeur, jednu od najbolje očuvanih medina u celom Tunisu. Počinje u ulici Kairuan, na nivou muzeja popularne umetnosti i tradicije, a završava se u ulici el-Valid, sa medersom Sidija Abdulaha Bu Džemra. Stanovnici ovog okruga su prilično siromašni prema Daheru, Ouled el-Hadef je sada manje mesto života nego mesto pejzaža.

Ograđena je visokim zidom od malih pravougaonih cigli, prilično svetle, bez prozora, čija je funkcija da čuva privatnost stanovnika. Njegove fasade ukrašene šarama u terakota ciglama predstavljene su u dokumentima s početka 20. veka. Ovaj okrug je u potpunosti izgrađen tradicionalnim glinenim ciglama, dajući arhitekturu sa cachetom cenjenom za turizam: sa medinom Nefta, ovaj stil je jedinstven u Tunisu. Male zasvođene ulice ovog okruga čine pravi lavirint.

Medina Tozeur ima mašrabiju od palminog drveta koja se smatra izuzetnom, kao i jedna od najstarijih vrata u Tunisu, takođe napravljena od palminog drveta. Najsiromašniji stanovnici imaju vrata od palminog drveta, koja su jeftinija, samo najbogatiji sebi mogu priuštiti „prava” drvena vrata. Ova vrata su nekada imala kucalo za svaku vrstu osobe: muškarce, žene i decu, odnosno do tri kucala koja emituju različit zvuk, dve ako porodica nije imala dece: njihova uloga je da identifikuju ko je kod kuće. Vrata za odgovarajući član porodice za otvaranje. Zelena vrata ukazuju na prisustvo verskih mesta. Susedska džamija je džamija Sidi Abdesalema. U Medini se nalazi kuća bega, koja je poslužila kao scenografija za snimanje filma Engleski pacijent.

Souk se nalazi na jugu grada, čini gradski centar Tozeura, pa je suk taj koji najčešće odgovara nazivu „Tozeur“. Okreće se oko centralnog trga Ibn-Chabbat, na kome se nalaze pijaca i pošta. Nalazi se u blizini istorijskih okruga Tozeur, Ouled el-Hadef i Zebda; arhitektura je ovde manje tradicionalna nego u medini koja je istočnije. Glavna džamija u gradu, džamija Farkous (ili Ferkous), iako nedavna, ima najvišu i najizrazitiju munaru u Tozeuru. U suku se nalazi još jedna džamija, koja se nalazi u blizini turističke kancelarije, džamija Sidi Mouldi, čiji je minaret, po stilu sličan onom u džamiji Farkous, obnovljen 1944. godine. Souk je posvećen i šetnji i kupovini, a lokalni izraz „spuštanje na souk“ je sinonim za „šetnju“. Souk je renoviran je početkom 2000-ih.

Chott el-Jerid je najveća slana ravnica ili tuniska sebkha sa površinom od oko 5.000 km. Chott el Djerid je veliko endorejsko slano jezero u južnom Tunisu. Ime se može prevesti sa arapskog na engleski kao „Laguna zemlje palmi“. Vlada Tunisa je 28. maja 2008. godine predložila lokaciju za buduću klasifikaciju na Uneskovu listu svetske baštine.

Dno Chott el Djerida nalazi se između 10 i 25 metara ispod nivoa mora. Širina jezera varira u velikoj meri; na najužoj tački, ima samo 20 km u prečniku, u poređenju sa svojom ukupnom dužinom od 250 km. Ponekad se njegovi delovi pojavljuju u raznim nijansama bele, zelene i ljubičaste. Uski istočni ulaz u Chott poznat je i kao Chott el Fejej. To je najveća solana u pustinji Sahara, sa površinom od preko 7.000 km2, dok neki izvori navode 5.000 km2. Lokalitet ima tipičnu vruću pustinjsku klimu.

Zbog oštre klime sa srednjom godišnjom količinom padavina ispod 100 mm i dnevnim temperaturama koje ponekad dostižu 50 °C ili više tokom leta sa gustim sunčevim zračenjem, voda isparava iz jezera. Leti Chott el Djerid skoro potpuno presuši, a javljaju se brojne fatamorgane. Nalazi se između gradova Tozer i Kebili. Tokom zime, male pritoke vode se mogu videti kako se izlivaju u jezero.

Pošto je poplavno područje veoma promenljivo, vrednosti prikazane za područje jezera (ili njegovog basena, koji je skoro uvek suv), mogu veoma varirati. Neki izvori daju vrednosti do 10.000 km². Slično tome, brojke date za nadmorsku visinu variraju između 10 metara iznad i 25 metara ispod nivoa mora. Trenutno se u regionu primenjuju šeme navodnjavanja slatkom vodom kako bi se pomoglo eliminisanju soli iz zemljišta i povećala produktivna površina.

Jezero se može preći peške, pa čak i automobilom, ali je to veoma opasno jer kora soli nije uvek čvrsta. Zimi, kada je jezero puno, može se preći čamcem. Gomile soli na njegovim ivicama sakupljaju se za preradu proizvodnje soli. Reliktne populacije zapadnoafričkih krokodila opstajale su u Chott el Djeridu do početka 20. veka. Poznato je da ružičasti flamingosi koriste obale jezera kao mesta za gnežđenje u proleće.

Chott el Djerid je imenjak Džeridske lakune, endorheičnog ugljovodoničnog jezera na Saturnovom mesecu Titanu koje sadrži tečni metan i etan umesto vode.

Monastir je priobalni grad u tuniskom Sahelu, u centralno-istočnom Tunisu, koji se nalazi na poluostrvu jugoistočno od Hamametskog zaliva, dvadesetak kilometara istočno od Susa i južno od glavnog grada Tunisa. U 2014. godini stanovništvo opštine dostiglo je skoro 100.000 stanovnika. Grad je glavni grad istoimene gubernije od 1974. godine.

Naziv grada potiče od reči „manastir“ (na latinskom monasterium) čak i ako je i dalje predmet rasprave. Prema Hasanu Hosniju Abdelvahebu, ime ima arapsko poreklo, samo je pozajmljeno iz grčkog izraza monastrion, ima značenje manastira i široko je rasprostranjeno u Vizantijskom carstvu da opiše utvrđenja izgrađena na obali Sredozemnog mora. Pre muslimanskog osvajanja i neposredno posle propadanja drevnog punsko-rimskog grada Ruspine, Monastir je bio grad koji je izgradila zajednica hrišćanskih monaha, priznata od strane njihove opatije, koja je zauzimala potpuno autonomni manastir. Posle osvajanja, muslimani su sačuvali ime.

Ribat Monastira podigao je vali Hartama Ibn Ajun po naređenju abasidskog halife Haruna ar-Rašida 796. godine kao sredstvo odbrane od napada vizantijske flote na Mediteranu. Predstavlja, sa ribatom iz Susa, jednu od dve najvažnije tvrđave na obali Sahela. Prema porukama koje se odnose na lokalnu istoriju i datiraju s početka 10. veka, zasluga je ostati u ovom ribatu poznatom kao Velika tvrđava. Trodnevna stražarska služba na monastirskom ribatu se tada smatra velikom verskom akcijom, jer su muslimani dužni da štite svoju otadžbinu.

Ova zasluga je pojačana tokom krstaških ratova. Tvrđava je doživljavana, kako među borcima, tako i među asketima, kao mesto hodočašća i meditacije za verske praznike kao što su Ačura ili Ramazan. Na gornjem spratu jugoistočnog krila nalazila se mala džamija u kojoj je bio mihrab. Sada se koristi kao muzej u kome su izloženi predmeti iz regiona i iz Kairuana. Među važnim spomenicima grada je i Velika džamija u Monastiru, kamena građevina trezvene arhitekture podignuta u 9. veku, a zatim proširena tokom 11. i 18. veka. U gradu Monastir se nalazi i mauzolej koji je 1963. godine svečano otvorio tadašnji predsednik Habib Burgiba. Zgrada, uokvirena dva minareta visine 25 metara, nadvišena je zlatnom kupolom koja je i sama okružena sa dve zelene kupole. Ulazna vrata i kapija koja ga odvaja od ostatka groblja su dva primera tuniske umetnosti.

Monastir ima Muzej islamske umetnosti, otvoren 5. avgusta 1958. godine i koji se nalazi na prvom spratu južnog krila ribata; obuhvata blizu 300 dela (fragmenti drveta, pogrebne stele, sjajna keramika) i svake godine ga poseti skoro 100.000 posetilaca. Monastirski letnji festival organizuje se svake godine u okviru ribata i traje od tri do četiri nedelje, nudeći mnoge muzičke, pozorišne, pa čak i kinematografske predstave. Na nekoliko kilometara od centra grada, kulturni centar Monastira osnovan 2000. godine ugošćuje različite kulturne manifestacije.

U okviru njega svoju delatnost obavlja nekoliko kulturnih društava koja se bave pretežno slikarstvom, muzikom i pozorištem. Ovaj centar zamenjuje stari kulturni centar koji se nalazi u samom srcu grada; zadržava neke suštinski studentske aktivnosti. Savez monaških pisaca je udruženje čije se prostorije nalaze u gradu Čraka starog grada. Dočekuje nekoliko članova i organizuje razne kulturne susrete.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog sedmog specijalnog putopisa u seriji putopisa o Tunisu gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje na severnom delu afričkog kontinenta. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu tuniške kulture i tradicije. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Tunisa.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa kompanijama koje čine sam vrh u industriji turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične tuniške kulture.

Kako se vama dopala ova moja priča o Tunisu i predstavljanje Tozeur, Monastir i Chott el Djerid jezera, koje čine srce ove neobične zemlje na afričkom kontinentu? Da li ste imali priliku do sada da posetite Tunis?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Tunisa otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku neobičnu zemlju!

Blogerski pozdrav iz Tunisa,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane Ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia, kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije

SHARE THIS POST

Pisma iz Tunisa: Kartagina, centar antičke moći…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Avgust mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj državi na afričkom kontinentu – Tunisu, zemlji koja je poznata po maslinama. Na samom početku ovog šestog posta iz serije putopisa želeo bih da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis – Discover Tunisia na srdačnom pozivu i gostoprimstvu. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi i modne priče koje ste mogli čitati tokom jula meseca, ali ćete imati priliku čitati i tokom avgusta i iskreno se nadam da ćete uživati u letnjoj sezoni postova na Mr.M blogu.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne putopise iz Tunisa ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

Republika Tunis je najsevernija zemlja u Africi. To je deo regiona Magreba u severnoj Africi, graniči se sa Alžirom na zapadu i jugozapadu, Libijom na jugoistoku i Sredozemnim morem na severu i istoku. U njemu se nalaze arheološka nalazišta Kartagine koja datiraju iz 9. veka pre nove ere, kao i Velika džamija u Kairuanu.

Tunis je poznat po svojoj drevnoj arhitekturi, tržnicama i plavim obalama, prostire se na približno 164.000 km2 i ima oko 12 miliona stanovnika. Sadrži istočni kraj planine Atlas i severni deo pustinje Sahare, a veliki deo preostale teritorije Tunisa je obradivo zemljište. Sa skoro 1.300 km obale uključuje afrički spoj zapadnih i istočnih delova Sredozemnog basena. Tunis je dom najsevernije tačke Afrike – rta Anđela, a njegov glavni i najveći grad je Tunis, koji se nalazi na njegovoj severoistočnoj obali, i po kome zemlja dobija svoje ime.

Šesti blog post iz serije putopisa o Tunisu biće posvećen Kartagini, centru antičke moći. Kartagina je grad u Tunisu koji se nalazi severoistočno od glavnog grada Tunisa. Drevni punski grad je uništen, a zatim obnovljen od strane Rimljana koji su ga učinili glavnim gradom provincije prokonzularne Afrike, danas je jedna od najekskluzivnijih opština Velikog Tunisa, zvanična rezidencija predsednika Republike, koja se sastoji od mnogih rezidencija ambasadora, bogatih Tunižana i iseljenika.

Grad još uvek ima mnoga arheološka nalazišta, rimska uglavnom sa nekim punskim elementima, klasifikovana kao svetska baština od strane Unesca od 27. jula 1979. godine. Opština Kartagina, koja je 2014. godina imala nešto malo preko 17.000 stanovnika, danas je dom predsedničke palate, džamije Malik ibn Anas, nacionalnog muzeja Kartagine i Tuniske akademije nauka, književnosti i umetnosti.

Kako je Kartagina dobila svoje ime? Ime Kartagine potiče od feničanskog Kart-Hadašt, što znači „Novi grad“, što bi moglo da navede na razmišljanje „Novi Tir“. Pod rimskom vlašću, grad je dobio ime Kartago. Kartaginu su osnovali feničanski doseljenici iz Tira 814. godine pre Hrista. Prema legendi, kraljica Didona ili Elisa, sestra kralja Tira, Pigmaliona, osnovala je grad. Priča se da je kraljica zatražila od susednog vladara Hiarbasa, berberskog kralja, dozvolu da osnuje kraljevstvo na njenoj zemlji. Zatim mu je ponudio komad zemlje veliko kao goveđa koža. Pametnija kraljica imala je goveđu kožu isečenu na veoma tanke trake i iscrtala granice Kartagine. U odnosu na ovog mitskog osnivača, Kartaginjani se ponekad u literaturi nazivaju „decom Didone“.

Grad je postao dominantna sila u zapadnom Mediteranu u 4. veku pre nove ere. Kartaginjani su praktikovali politeistički kult koji potiče sa Bliskog istoka. Posebno su obožavali Vaala i Tanita. Rim ih je dugo optuživao za žrtvovanje dece (molk ceremonija). Jedna hipoteza, između ostalih, sugeriše da je ritual kremacije uglavnom imao za cilj da vrati duše umrle dece najkraćim putem do Ba’al Hamona.u vreme kada je smrtnost novorođenčadi bila više nego visoka uprkos napretku u higijeni.

Prema drugim izvorima, čini se da je žrtvovanje žive dece, uglavnom najstarije u porodici uglednika, da bi se dokazala iskrenost njihove privrženosti Kartagini, pokrenulo običaj da ova potonja usvaja dete roba za ovu svrhu. Kartaginjani su uveli kratki gvozdeni mač u Sredozemno more, jer su se do tada ratnici borili kopljima i praćkama. Kartagina osvaja Hispaniju kao i Siciliju gde se susreće sa Rimljanima. Drevni grad Kartagina je u srcu romana Salambo, koji je 1862. godine napisao Gistav Flober, a radnja se odvija u vreme Hamilkara Barke, odnosno u mladosti Hanibala Barke.

Kartaginjani su poraženi od generala Scipiona, zvanog Afrikanac, u savezu sa numidijskim kraljem Masinisom u Bitci kod Zame. Zaista, serija od tri sukoba između dve sile, poznatiji pod imenom punski ratovi – Rimljani nazivaju Kartaginjane Poeni. Sukob počinje u 3. veku pre nove ere. pre Hrista i završava se pobedom Rima i uništenjem Kartagine 146. pre Hrista. n.e., nakon četiri godine opsade. Nakon prekinutog pokušaja Grakija, Julije Cezar je kasnije osnovao grad na ruševinama punskog grada. Ovo postaje glavni grad nove afričke provincije. U Donjem carstvu, grad, privoljen za hrišćanstvo, pretrpeo je carski progon. Kartagina je postala u 4. veku, jedna od najvećih duhovnih prestonica Zapada. Osvojili su ga 439. godine Vandali predvođeni Genserikom, koji su tu osnovali kraljevstvo.

Crkva je tada bila žrtva progona i posebno stradala. Preuzimanje vlasti od strane Rimljana (Istočno rimsko carstvo) 533. godine vratilo je prosperitet glavnom gradu Afrike. Car Justinijan I ga je učinio sedištem svoje afričke eparhije, ali nakon monotelitske krize, carevi Vizantije, suprotstavljeni Afričkoj crkvi, brzo su se okrenuli od Kartagine, koja je postala sedište egzarhata. Kartagina zatim daje Carigradu niz careva koji prate Iraklija, sina egzarha Kartagine.

U vreme arapskih osvajanja, ovi poslednji su zauzeli grad 698. godine, ali su više voleli Tunis, susedni grad, koji je dao ime toj zemlji, afričko koje je od sada označavalo ceo kontinent. Nakon ove opsade koju je predvodio Hasan Ibn Numan, grad je opljačkan, a stanovništvo se preselilo u Tunis. Materijali od razaranja Kartagine kasnije će se koristiti za proširenje infrastrukture susednog grada.

U srednjem veku, Sveti Luj zauzima grad tokom Osmog krstaškog rata, tokom kojeg umire od dizenterije; tada se nadao da će hafsidskog sultana preobratiti u hrišćanstvo i suprotstaviti ga vladaru Egipta kako bi ga naterao da se povuče iz Jerusalima. Neuspeh ove strategije označava kraj krstaških ratova. Katedrala je podignuta u 19. veku na brdu Birsa, na pretpostavljenom mestu njegovog sahranjivanja. Sve do ponovnog otkrivanja Kartagine u 19. veku, ruševine su pljačkane zbog mermera da bi se u Africi kao i u Evropi izgradile javne ili verske zgrade. Kao mesto stanovanja, ostala su samo dva zaseoka, naseljena seljacima i farmerima, koja se nalaze u Douar Chott i La Malgi.

Upravo su u 19. veku pojedini visoki dostojanstvenici bejličke države izabrali Kartaginu za letnji odmor. Prvi se tu nastanio Mustafa Haznadar sa palatom u Salambou, pored mora u blizini punskih luka, zatim još jedan na visovima Birse, koji je postao škola za rukovodioce. Zatim, mamelučki general Ahmed Zarruk gradi palatu Zarruk, koja je postala zvanična rezidencija Lamine Bega, zatim noćni klub nakon ukidanja monarhije, da bi postala sedište Tuniske akademije nauka, književnosti i umetnosti.

Uticajni miljenik Sadok Bega, ministar Mustapha Ben Ismail je takođe sagradio palatu, koja je postala policijska akademija u Douar Chott nakon što je bila vlasništvo Hedi Beia i njegovih potomaka od 1882. godine do konfiskacije palate. Ove rezidencije u tuniskom stilu su postepeno bile okružene manjim letnjim rezidencijama koje su pripadale tuniskim uglednicima i buržujima.

Tek 1906. godine beležimo pojavu prvih vila u evropskom stilu, od kojih su najvažnije one generalnog sekretara tuniske vlade, francuskog kolonijalnog zvaničnika i pravog premijera zemlje. Habib Burgiba će ovu vilu izabrati da postane predsednička palata Kartagine 1960. godine. Takođe beležimo u Salambou, u blizini punskih luka, oko 1930. godine izgradnju vile generala Lanjeloa, komandanta francuske vojske i begovskog ministra, koja je postala vila Terzi, kao i vile caida Habiba. Đelluli i Salem Snadli u blizini brda Birsa. Le Korbizje je između 1928. i 1929. godine u Carthage-Presidence producirao svoje jedino tunisko delo: Vilu Bezo.

Opština Kartagina je stvorena bejličkim dekretom 15. juna 1919. godine. Razvoj njenog komunalnog perimetra, kao i rast njenog stanovništva doveli su do stvaranja opštinskog okruga Kartagina-Mohamed. U februaru 1985. Ugo Vetere i Čedli Klibi, gradonačelnici Rima i Kartagine, simbolično su potpisali Kartaginski ugovor, mirovni ugovor kojim je zvanično okončan poslednji rat između dva grada, Treći punski rat. Od tada, Kartagina je postala mali stambeni grad u Velikom Tunisu. Postalo je traženo mesto stanovanja visokih državnih službenika, diplomata i industrijalaca. Džamija Malik ibn Anas je svečano otvorena 11. novembra 2003. godine na brdu odeon nakon uništenja stambenih zgrada iz kolonijalnog perioda.

Arheološko nalazište Kartagine, raštrkano u modernom gradu, nalazi se na listi svetske baštine Uneska od 1979. godine. Nad arheološkim nalazištem dominira brdo Birsa koje je bilo centar punskog grada, odlikuje ga masivna silueta katedrale Saint-Louis izgrađena na pretpostavljenom mestu sahrane kralja Luja IX koji je tu umro tokom osmog krstaškog rata. Za zapisnik, kralj Luj-Filip I, koji potiče od Luja IX, poslao je arhitektu Kartaginu da pronađe najprecizniju lokaciju.

S obzirom na nemogućnost takve misije, on jednostavno bira najlepše mesto. U blizini katedrale, naspram ove prazne grobnice, čiji su ostaci vraćeni u Francusku, nalaze se ostaci najvažnije četvrti grada, od koje je ostalo samo nekoliko temelja i nekoliko fragmenata stubova. Na osnovu svog istorijskog nasleđa, Kartagina se razvila i postala ogromno stambeno predgrađe Tunisa oko predsedničke palate. Međutim, brzi razvoj modernog grada rizikuje da zauvek uništi ostatke, vodeći tuniski arheolozi su alarmirali javno mnjenje i Unesko je između 1972. i 1992. godine pokrenuo ogromnu međunarodnu kampanju u cilju spasavanja Kartagine. Ova prekretnica je upotpunjena klasifikacijom svetske baštine. Teškoća za današnjeg posetioca leži u ekstremnoj disperziji ostataka čak i ako se određeni ostaci mogu razlikovati.

Džamija Malik ibn Anas podignuta je na mestu zvanom „brdo odeona“, na mestu površine tri hektara. Tadašnji predsednik Republike Tunis Zine el-Abidin Ben Ali ga je otvorio 11. novembra 2003. godine. Izgrađen na 2.500 m 2 esplanadi, ima minaret visok 55 metara i prostoriju za molitvu koja može da primi više od 1.000 vernika 22 . Katedrala Svetog Luisa u Kartagini, koja se nalazi na vrhu brda Birsa, bivša je katolička katedrala koja se sada ne koristi za bogosluženje. Zgrada je vizantijsko – mavarskog stila u obliku latinskog krsta i fasadom uokvirenom sa dve četvrtaste kule. Na zidovima su grbovi donatora za izgradnju bazilike. Prozori su takođe ukrašeni arabeskama. Izgrađena između 1884. i 1890. godine, pod francuskim protektoratom, katedrala je postala Primat Afrike kada je vraćena titula Primasa Afrike u korist kardinala Lavigerija.

Međunarodni festival u Kartagini je renomirani kulturni događaj koji se svakog leta održava u Antičkom pozorištu. Carthage Cinematographi Dais, bijenalni filmski festival koji je pokrenulo 1966. godine Ministarstvo kulture Tunisa, održava se bez prekida od svog osnivanja, smenjujući se sa Carthage Theatrical Days. Na brdu Birsa nalazi se Nacionalni muzej Kartagine u prostorijama koje su zauzimali Beli oci. Omogućava posetiocu da shvati obim gradskih objekata tokom punskog, a zatim i rimskog perioda.

Neki od najlepših delova pronađenih u iskopavanjima od 19. veka su tamo, a drugi su predstavljeni u Nacionalnom muzeju Bardo u blizini Tunisa. U neposrednoj blizini, nekadašnja katedrala Saint-Louis danas se koristi kao kulturni prostor i naziva se Akropolj. U njemu se redovno održavaju izložbe i koncerti, posebno Jazz a Carthage festival nastao 2005. godine.

Među ostalim institucijama koje se nalaze u Kartagini je Tuniska akademija nauka, književnosti i umetnosti koja je postavljena od 1983. godine u staroj palati, vlasništvo generala Zarruka, ministra rata Sadok Bega, koju je 1922. godine stekao Habib Bej i zaveštao Lamine Beju, poslednji predstavnik Huseinske dinastije. Nacionalni institut za pomorske nauke i tehnologije, osnovan 1924. godine je javna istraživačka ustanova sa sedištem u Salambou. Ima mali muzej: Okeanografski muzej Salambo. Što se tiče obrazovanja, grad je dom nekim renomiranim ustanovama kao što su Institut za visoke komercijalne studije Kartagine i Viši institut rukovodilaca za detinjstvo. Obrazovna mreža takođe uključuje pet škola i četiri srednje škole uključujući srednju školu Carthage Presidenci izgrađenu 1952. godine.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog šestog specijalnog putopisa u seriji putopisa o Tunisu gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje na severnom delu afričkog kontinenta. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu tuniške kulture i tradicije. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Tunisa.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa kompanijama koje čine sam vrh u industriji turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične tuniške kulture.

Kako se vama dopala ova moja priča o Tunisu i predstavljanje Kartagine, centra antičke moći srce ove neobične zemlje na afričkom kontinentu? Da li ste imali priliku do sada da posetite Tunis?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Tunisa otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku neobičnu zemlju!

Blogerski pozdrav iz Kartagine,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane Ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia, kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije

SHARE THIS POST

Pisma iz Tunisa: Sahara, oaza Chebika i Nefta, izgubljeni pustinjski dragulji severne Afrike

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Avgust mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj državi na afričkom kontinentu – Tunisu, zemlji koja je poznata po maslinama. Na samom početku ovog petog posta iz serije putopisa želeo bih da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis – Discover Tunisia na srdačnom pozivu i gostoprimstvu. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi i modne priče koje ste mogli čitati tokom jula meseca, ali ćete imati priliku čitati i tokom avgusta i iskreno se nadam da ćete uživati u letnjoj sezoni postova na Mr.M blogu.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne putopise iz Tunisa ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

Republika Tunis je najsevernija zemlja u Africi. To je deo regiona Magreba u severnoj Africi, graniči se sa Alžirom na zapadu i jugozapadu, Libijom na jugoistoku i Sredozemnim morem na severu i istoku. U njemu se nalaze arheološka nalazišta Kartagine koja datiraju iz 9. veka pre nove ere, kao i Velika džamija u Kairuanu.

Tunis je poznat po svojoj drevnoj arhitekturi, tržnicama i plavim obalama, prostire se na približno 164.000 km2 i ima oko 12 miliona stanovnika. Sadrži istočni kraj planine Atlas i severni deo pustinje Sahare, a veliki deo preostale teritorije Tunisa je obradivo zemljište. Sa skoro 1.300 km obale uključuje afrički spoj zapadnih i istočnih delova Sredozemnog basena. Tunis je dom najsevernije tačke Afrike – rta Anđela, a njegov glavni i najveći grad je Tunis, koji se nalazi na njegovoj severoistočnoj obali, i po kome zemlja dobija svoje ime.

Peti blog post iz serije putopisa o Tunisu biće posvećen izgubljenim pustinjskim draguljima severne Afrike koje možemo pronaći u Tunisu: Sahara, oaza Chebika, Nefta. Sahara je pustinja na afričkom kontinentu. Ova pustinja sa svojom površinom od 9.200.000 kvadratnih kilometara je najveća vruća pustinja na svetu i treća po veličini pustinja u celini, manja samo od pustinja Antarktika i severnog Arktika. Pustinja je svoje ime „Sahara“ dobila putem izvedenice od arapske reči za „pustinju“ u nepravilnom obliku ženskog roda, jednine sahra’. Pustinja obuhvata veći deo severne Afrike, isključujući plodni region na obali Sredozemnog mora, Atlas planine Magreba i dolinu Nila u Egiptu i Sudanu.

Proteže se od Crvenog mora na istoku i Sredozemnog mora na severu do Atlantskog okeana na zapadu, gde se pejzaž postepeno menja od pustinjske do obalne ravnice. Na jugu je omeđen Sahelom, pojasom polusušne tropske savane oko doline reke Niger i regionom Sudana u podsaharskoj Africi. Sahara se može podeliti na nekoliko regiona, uključujući zapadnu Saharu, centralne planine Ahagar, planine Tibesti, planine Air, pustinju Tenere i libijsku pustinju. Nekoliko stotina hiljada godina, Sahara se smenjivala između pustinjskih i savanskih travnjaka u ciklusu od 20.000 godina uzrokovanim precesijom Zemljine ose dok se rotira oko Sunca, što menja lokaciju severa Afrički monsun.

Chebika (Čebika) je planinska oaza koja se nalazi na jugu Tunisa, u delegaciji Tamegze u zapadnom delu provincije Tozer. Ime Čebika na tuniskom arapskom znači „mala mreža“ jer voda koja teče u vodopadima oaze formira tečne mreže i mreže. Sama oaza pokriva 25 hektara i čini sa Tamerzom i Midesom, najmanju od tri glavne planinske oaze na jugozapadu zemlje, koja se nalazi na tunisko-alžirskoj granici. Čebika se nalazi u dubokoj dolini, iskopanoj u krečnjaku gornje krede tokom vode iz prirodnog izvora dobrog kvaliteta za navodnjavanje. Ovu dolinu povremeno prodiru oticaj vode sa velikog planinskog sliva koji je ogoljen i izdubljen erozijom.

Ova geografija je pogodna za nastanak iznenadnih bujica kišnice i njihovu brzu koncentraciju na nivou mesta izbijanja izvora, uzvodno od oaze. 1969. godine, nakon smrtonosnih poplava koje su u Tunisu ubile više od 400 ljudi, sadašnje selo Čebika izgrađeno je u blizini napuštenog sela. Urbani deo sadašnjeg sela sažeto je u šahovsku tablu čije linije formiraju ulice koje se ukrštaju u nivou pijace.

Praistorijski ostaci su brojni u regionu, ali lokalitet Čebika dobija poseban značaj u rimsko doba kada postaje važna karika na granici: saharski limes povezuje Tebesu sa Gafsom, obe granice nadgledaju kretanje plemena i naplatu poreza. Brojne vojne prekretnice i rimski fossatum (odbrambeni jarak) nalaze se oko same oaze, kao i cisterne i dela iz istog perioda i razni tragovi drevnih puteva i kultura koji vode do okolnih tvrđava i prema Ain el Khangi i Seguia el Roumi („Hrišćanska cisterna za navodnjavanje”).

Čebika se bez previše sumnje može identifikovati sa drevnom ispostavom Ad Speculum (bukvalni prevod „mesto ogledala“ na latinskom): garnizoni su koristili ogledalo za komunikaciju sa drugim položajima i signaliziranje mogućih neprijateljskih upada. Mesto Čebika formiralo je optički relej, koji bi imao metalno ogledalo instalirano na mestu zvanom Kasr al chams („Fortin sunca“). Lokalitet je dobio titulu civitas u okviru rimske provincije Afrike, koju nosi od 30. godine pre nove ere do 640. godine.

Tradicionalni poljoprivredni sistem Čebike sastoji se od tri sprata, sa palmama (posebno onim koje proizvode urme sorte deglet nour) koje su obeležene velikom gustinom (500-600 stabala po hektaru), velikom raznolikošću vrsta drveća i žbunja na drugom nivou i hranom usevi žitarica, baštovanstvo i stočna hrana na nižem nivou. Sistem takođe integriše porodični uzgoj ovaca i koza, proizvodeći stajnjak neophodan za održavanje plodnosti zemljišta, kao i uzgoj kamila na pašnjacima između palminog gaja i pustinje.

Voda za navodnjavanje oaze je kolektivna svojina poljoprivrednika koji zahvataju izvor i besplatno ga distribuiraju po dogovorenim sekularnim metodama dajući pravo na određenu količinu vode, ranije određivanu pomoću klepsidre. Održavanje kanala i hidrauličnih konstrukcija za distribuciju uglavnom gravitacijom, što je ranije bila kolektivna odgovornost farmera, revidirano je 2000. godine kako bi se smanjili gubici vode u kanalima i sada njime upravlja Regionalni komesarijat za razvoj poljoprivrede Tozeur.

Revizija rasporeda navodnjavanja kako bi se uskladili sa realnošću parcele je težak, ali neophodan predmet da bi se osigurala budućnost oaze. U ovom kontekstu, stanovništvo Čebike je socijalno i ekonomski u nepovoljnom položaju i ima malo koristi od prolaznog turizma koji koristi malo proizvoda dobijenih iz oaze. Stopa nezaposlenosti je visoka, posebno među mladima, što uzrokuje ruralni egzodus iz oaze ili čak emigraciju u inostranstvo. Ovo iseljavanje ili potraga za plaćenom delatnošću van poljoprivrede dovodi do propadanja infrastrukture oaze i do jačanja izostajanja ili čak napuštanja određenih parcela. Gaj palmi stari i previsoke palme treba obnoviti. Gubi se i znanje u oblasti poljoprivrede i stočarstva i zanatskog znanja u razvoju proizvoda iz oaze i okoline stepa.

Želeo bih da sa vama podelim jednu zanimljivost, a to je da je Chebika selo je poslužilo kao scenografija za čuveni film Engleski pacijent. Selo je danas napušteno, ali se koristi u turističke svrhe i kao set za snimanje filmova. Jedna od čuvenih legendi kako je Chebika postala poznata kada je povratku iz Meke Marabut, osetivši njegovu bližu smrt, zamolio da ga stave na njegovu kamilu, da se životinji pusti da ide kuda želi i da je zakopaju tamo gde će stati. Marabut je muslimanski verski vođa i učitelj koji je istorijski služio kao kapelan u islamskoj vojsci, posebno na severu Afrike i u Sahari, na zapadu Africi i istorijski u Magrebu.

Kamila se zaustavila kod Čebike, a na mestu gde voda izbija iz izvora u Ain el Nagi. Postoji tradicionalno verovanje da žene traže na grobu marabuta da se zamoli da se izleče, rode dečaka, pomogne pri porođaju, da nesebični muž ponovo zavoli svoju ženu ili da vrati muža ili sina posle perioda odsustva. Uopšte, legenda pripisuje marabutu moć da zaštiti ljude i stada od zlih duhova koji proganjaju čote i koji se redovno dižu prema planini Čebika.

Festival Zarda nastavlja da se poštuje i danas u obliku godišnjeg festivala Sidi Soltane. Nekada se slavi petkom tokom leta (sada u periodu jeseni), počinje žrtvovanjem životinja, nakon čega slede muške molitve u džamiji i deljenje obroka na otvorenom. U ovoj demonstraciji učestvuje stanovništvo Chebika, Tamerza, El Hamma du Jerid ili susednih plemena (Ouled Sidi Abid). Neke prakse se manje poštuju, ali imaju tendenciju da se sekularizuju pretvarajući se u društveno-kulturne aktivnosti odbrane kultura oaze i stvaranje prihoda zahvaljujući učešću međunarodnog i unutrašnjeg turizma u Tunisu.

Nefta je grad oaza u Džeridu koji se nalazi u jugozapadnom Tunisu. Opština se nalazi na jugozapadu Tunisa, između Tozera i Hazua, koji se nalazi na tunisko-alžirskoj granici, a ova druga je udaljena 33 kilometra od Nefte. Nefta se nalazi između Čot el Džerida i dina Sahare. Grad karakteriše prisustvo „korpe Nefte“ koja je prirodna depresija iskopana u steni.

Prema nekim istorijskim spisima lokalitet je bio okupiran još od praistorije, što dokazuje nekoliko arheoloških otkrića. Grad je postao kasnije numidski, a potom rimski grad. Nefta je sedište biskupije pod Vizantincima, a danas titularna biskupija Katoličke crkve u Tunisu od 1933. godine. Nakon muslimanskog osvajanja, postao je visoko mesto sufizma: sufijsko bratstvo Kadirije je poznato širom Magreba. Uticaj ove verske struje ostao je prisutan do danas. Grad je takođe dom za stotinu marabuta uključujući i čuvenog Sidi Bou Alija koji je preuzeo grad od muslimana Ibadija i preobratio ga u sunitski islam u 13. veku. Osnovao je uticajno versko bratstvo, pri čemu se svake godine organizuje hodočašće oko zaouije ovog sveca.

U Nefti se nalazi Mos Espa, napuštena lokacija snimanja filma za udaljenu svemirsku luku u dalekoj galaksiji krije se u tuniskoj pustinji u blizini Nefte. Ovaj set se nalazi između dva slana jezera, većeg Chott El Djerid i manjeg Chott El Gharsa, Mos Espa je napušteni filmski set nastao kao lokacija udaljene svemirske luke u dalekoj, dalekoj galaksiji. Nadrealno okruženje i dramatične strukture sa drugog sveta čine Mos Espa koje prosto morate posetiti ako ste veliki obožavalac holivudskog ostvarenja “Ratova zvezda”. Međutim, ovaj set možete čak posetiti i ako niste ljubitelj filmova jer ćete uživati u neverovatnim pejzažima.

Kao jedna od najvećih svemirskih luka u Ratovima zvezda, Mos Epsa je prikazan u filmovima kao grad koji vrvi svakodnevnim životom različitih vanzemaljaca iz cele galaksije. Dom heroja Anakina Skajvokera iz Epizode ​​I, II i III, rečeno nam je da se lokacija nalazi na udaljenoj planeti poznatoj kao Tatuin – nazvanoj po veoma stvarnom obližnjem tuniskom gradu Tatauine.

Ovde Anakin i njegova majka žive kao robovi, a postavljeni su temelji za sve ogromne priče starijih filmova o Ratovima zvezda. Iako su neki delovi grada Mos Espa dodani u postprodukciji korišćenjem moderne tehnologije tokom snimanja naučno fantastičnih filmova tog doba, ovde na ivici Sahare, sve glavne zgrade iz filmova su sačuvane. Desetine građevina nižu se uz glavne gradske ulice, uključujući mnoge „isparivače vlage“— u Ratovima zvezda, ovi uređaji su korišćeni za prikupljanje atmosferske vlage i dobijanje vode koja je veoma draga.

Trenutno, Mos Espa polako guta pesak koji dolazi sa svakom olujom prašine koja prolazi. Tokom godina, oštra klima Sahare, pokretne peščane dine i potok turista počeli su da uzimaju danak. Za razliku od drugih tradicionalnijih lokacija za snimanje Ratova zvezda, grad Mos Espa izgrađen je usred ničega. Iako ovde ništa nije osmišljeno za trajnost, zahvaljujući radu domaćih i stranih entuzijasta, i dalje možete šetati ulicama kojima je Kvaj-Gon Džin hodao da upozna Anakina.

Imam jedan vrlo bitan savet za sve posetioce ovog lokaliteta. Pošto je set Mos Espa udaljen u sred pustinje, važno je da ponesete značajnu količinu vode naročito tokom letnjeg perioda. Najlakši put do Mos Espa je preko novorekonstruisanog puta—napuštajući grad Naftah na sever, izaberite put koji ide blago levo i idite na sever sve dok ne dođete do kraja. Postoji još jedan način, koji je mnogo zabavniji, ali zahteva stručnog vodiča i pouzdano vozilo džip safari sa pogonom na sva 4 točka. Profesionalni vozači vas voze pravolinijom gde god da se nalazite, preko pustinjskog peska i suvog korita slanog jezera i tako uživate u peščanom safariju.

Tokom ove medijske posete Tunisu upoznao sam tim nacionalne slovenačke televizije koji su pravili reportažu o Tunisu. Na ovim slikama imate priliku videti voditeljku Mojcu Mavec koja je snimila neverovatnu reportažu za novu sezonu svoje emisije “Čez planke“. Draga Mojca je sa jednim lokalcem pravila domaći pustinjski hleb i uživala u pustinjskoj kafi.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog petog specijalnog putopisa u seriji putopisa o Tunisu gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje na severnom delu afričkog kontinenta. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu tuniške kulture i tradicije. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Tunisa.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa kompanijama koje čine sam vrh u industriji turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične tuniške kulture.

Kako se vama dopala ova moja priča o Tunisu i predstavljanje izgubljenih peščanih dragulja koji krase srce ove neobične zemlje na afričkom kontinentu? Da li ste imali priliku do sada da posetite Tunis?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Tunisa otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku neobičnu zemlju!

Blogerski pozdrav iz Tunisa,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane Ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia, kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije

SHARE THIS POST

Pisma iz Tunisa: Tunis i Sidi Bou Said, mesta koja morate posetiti…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Jul mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj državi na afričkom kontinentu – Tunisu, zemlji koja je poznata po maslinama. Na samom početku ovog trećeg posta iz serije putopisa želeo bih da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis – Discover Tunisia na srdačnom pozivu i gostoprimstvu. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi i modne priče koje ćete imati priliku čitati ovog jula i iskreno se nadam da ćete uživati.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne putopise iz Tunisa ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

Republika Tunis je najsevernija zemlja u Africi. To je deo regiona Magreba u severnoj Africi, graniči se sa Alžirom na zapadu i jugozapadu, Libijom na jugoistoku i Sredozemnim morem na severu i istoku. U njemu se nalaze arheološka nalazišta Kartagine koja datiraju iz 9. veka pre nove ere, kao i Velika džamija u Kairuanu.

Tunis je poznat po svojoj drevnoj arhitekturi, tržnicama i plavim obalama, prostire se na približno 164.000 km2 i ima oko 12 miliona stanovnika. Sadrži istočni kraj planine Atlas i severni deo pustinje Sahare, a veliki deo preostale teritorije Tunisa je obradivo zemljište. Sa skoro 1.300 km obale uključuje afrički spoj zapadnih i istočnih delova Sredozemnog basena. Tunis je dom najsevernije tačke Afrike – rta Anđela, a njegov glavni i najveći grad je Tunis, koji se nalazi na njegovoj severoistočnoj obali, i po kome zemlja dobija svoje ime.

Treći blog post iz serije putopisa o Tunisu biće posvećen prestonici ove neobične severnoafričke zemlje – Tunisu, kao i izuzetnom gradiću koji mnoge podseća na Santorini u Grčkoj – Sidi Bou Said. Tunis je najnaseljeniji grad i ujedno glavni grad Republike Tunisa. To je i glavni grad istoimene gubernije od njenog stvaranja 1956. godine. Smešten na severu zemlje, na dnu Tuniskog zaliva od kojeg ga deli Tunisko jezero, grad se prostire preko obalne ravnice i okolnih brda. Njegovo istorijsko srce je medina, koja je na listi UNESCO-ve Svetske baštine. Skroman gradić stavljen u senku Kartagine, Kairuana, zatim Mahdije, konačno je određen za prestonicu 20. septembra 1159. godine, pod nagonom Almohada, a potom potvrđen u svom statusu pod Dinastija Hafsida 1228. godine i nezavisnost zemlje 20. marta 1956. godine.

Tunis je ekonomska i komercijalna prestonica Republike Tunisa. Gustina mreže puteva i autoputeva i struktura aerodroma čine ga centralnom tačkom nacionalnog transporta. Ova situacija je rezultat duge evolucije, posebno centralizovanih koncepcija koje daju značajnu ulogu kapitalu i teže da tamo koncentrišu institucije do krajnjih granica. U 2014. godini, stanovništvo opštine Tunis je bilo približno 650.000 stanovnika prema popisu Nacionalnog instituta za statistiku. Ipak, tokom 20. veka, aglomeracija se u velikoj meri razvila van granica opštine, prostirući se na četiri guvernorata, Tunis, Ariana, Ben Arous i La Manuba. Veliki Tunis je 2014. godine imao 2.643.695 stanovnika ili oko 14% stanovništva zemlje. U 2017. godini Tunis je rangiran kao peti arapski grad u kojem se živi dobro.

Grad Tunis je izgrađen na nizu brda, koji kulminira na četrdeset metara nadmorske visine i blago se spušta prema jezeru Tunis, ali predstavlja strmu padinu u suprotnom smeru. Ova brda, koja prate padine Arijane i odgovaraju mestima koja se zovu Notre-Dame de Tunis, Ras Tabia, La Rabta, La Kasbah, Montfleuri i La Manoubia, imaju nadmorske visine koje jedva prelaze 50 metara.

Grad je rođen, u dalekom vremenu, na raskrsnici puteva koji se prirodno formiraju kroz uski pojas zemlje zategnut između ogromnih basena jezera Tunis i Sedžumija. Prevlaka koja ih razdvaja čini ono što geolozi nazivaju “kupolom Tunisa”, koja obuhvata brda od krečnjačkih stena i sedimenata vetrovitog i jezerskog porekla. To je neka vrsta prirodnog mosta kroz koji je od antike prolazilo nekoliko važnih puteva koji su povezivali Berberiju sa Egiptom i čiji tuniski deo prolazi kroz Utiku i Hadrumetum.

Drugi put je onaj Bejav koji ide duž Međerde i spaja se na put za Utiku u Tunisu. Treći je put Sike koji Numidiju povezuje sa Hadrumetom. Ovi putevi očigledno zavise od Kartagine kada ona potvrdi svoj politički i ekonomski primat u Africi. Na ovim putnim pravcima, tokovi saobraćaja su pogodovali rađanju štafeta i etapa među kojima je i Tunis. Na površini od 300.000 hektara, 30.000 je urbanizovano, a ostatak je podeljen između vodenih površina (20.000 hektara laguna ili sebkha, od kojih su najznačajnije jezero Tunis, sebkha Ariana i sebkha Sejoumi) i poljoprivrednih ili prirodnih površine (250.000 hektara). Međutim, urbani rast, koji se procenjuje na 500 hektara godišnje, ide na štetu ovog prostora. To je utoliko skuplje što za obradu troši najzanimljiviju ravničarsku zemlju.

Metropola Tunisa, čija se površina značajno povećala tokom druge polovine 20. veka, sada se prostire na nekoliko guvernorata: u gubernatu Tunis živi manjina stanovništva aglomeracije, dok se predgrađa prostiru preko guvernatorata Ben Arous, Arijana i La Manuba. Opština Tunis je podeljena na petnaest opštinskih okruga: Bab El Bhar, Bab Souika, Cite El Khadra, Djebel Jelloud, El Kabaria, El Menzah, El Omrane, Gornji El Omrane, El Ouardia, Ettahrir, Ezzouh, Ezzouh Sejoumi i Sidi El Bechir.

Postojanje lokaliteta posvedočeno je s početka 4. veka pre nove ere. Smešten na svom brdu, Tunis je odlična opservatorija odakle Libijci mogu lako da prate spoljašnje manifestacije života Kartagine kao što su dolaske i odlaske brodova ili karavana ka unutrašnjosti zemlje. Tunis je jedan od prvih libijskih gradova koji je došao pod dominaciju Kartaginjana, s obzirom na njegovu blizinu velikom gradu i njegov strateški položaj.

Ne jednom, u narednim vekovima, pominju se Tunes u vojnoj istoriji Kartagine. Tako je tokom ekspedicije Agatokla iz Sirakuze, koji se iskrcao 310. godine pre nove ere u Kap Bonu, Tunis je nekoliko puta menjao vlasnika. Štaviše, njegova uloga tokom Plaćeničkog rata sugeriše da je tada bio „jedan od glavnih centara aboridžinske rase“. Po svoj prilici, glavninu njenog stanovništva tada su činili seljaci, ribari i zanatlije. Međutim, u poređenju sa Punskom Kartaginom, drevne melodije ostaju veoma skromne veličine.

Uništen prema Strabonu od strane Rimljana tokom Trećeg punskog rata, bio bi obnovljen pre Kartagine. Međutim, to je samo predmet retkih svedočenja, uključujući i ono o Pojtingerovoj tabeli, u kojoj se pominje Tuni. U sistemu ruta provincije Afrike, Tunes je samo naziv mutacije (pošta). Latinizovani grad se postepeno hristijanizuje i postaje sedište episkopije. Međutim, Tunes verovatno ostaje skroman grad sve dok postoji Kartagina.

Region su osvojile arapske trupe koje je predvodio gasanidski general Hasan Ibn Numan u 7. veku. Zaista, grad ima privilegovan položaj na dnu zaliva i na raskrsnici trgovinskih tokova sa Evropom i njenim zaleđem. Tunis vrlo rano igra vojnu ulogu za koju su ga Arapi izabrali jer je od sada jedini važniji grad u blizini Sicilijskog moreuza. Od prvih godina 8. veka, glavni grad Okrug koji je tada Tunis doživljava jačanje svoje vojne uloge: postaje pomorska baza Arapa u zapadnom Mediteranu, zauzima značajan vojni značaj. Pod vladavinom Aglabida, Tunižani su se u mnogim prilikama pobunili, ali je Tunis iskoristio ekonomski uspon i brzo postao drugi grad kraljevstva. Postao je glavni grad zemlje na kraju vladavine Ibrahima II, tako je ostao do 909. godine, kada su šiitski Berberi zauzeli Ifrikiju i osnovali dinastiju Fatimid, a zatim ponovo postao glavni grad okruga.

Njegova uloga suprotstavljanja postojećoj vlasti se pojačala od septembra 945. godine, kada su haridžistički ustanici zauzeli Tunis i predali ga pljački. Dolaskom dinastije Zirid, Tunis dobija na značaju, ali sunitska populacija je sve više podržavala šiitsku vladavinu i održavala masakre protiv ove zajednice. Zbog toga je 1048. godine Zirid Al-Muizz ben Badis odbacio Fatimidsku poslušnost i obnovio sunitski obred širom Ifrikije. Ova odluka naljutila je šiitskog halifu Al-Mustansira Bilaha. Da bi kaznio Ziride, pustio je arapska plemena na Ifrikiju, uključujući Hilalce. Veliki deo Ifrikije je zapaljen i krvoproliće, prestonica Zirida Kairuan je uništena 1057. godine, a samo nekoliko priobalnih gradova, uključujući Tunis i Mahdiju, izbeglo je uništenje. Ipak, izloženo zverstvima neprijateljskih plemena koja su logorovala oko grada, stanovništvo Tunisa, koje više nije priznavalo autoritet Zirida koji su se povukli u Mahdiju, zaklelo se na vernost hamadidskom princu El Naseru ibn Alenasu, sa sedištem u Bugiju. Kasnije, 1059. godine Guverner koga je ovaj postavio, nakon što je uspostavio red u zemlji, nije gubio vreme da se oslobodi od Hamadida i osnovao je dinastiju Hurasanida sa Tunisom kao prestonicom. Malo nezavisno kraljevstvo se zatim ponovo povezuje sa spoljnom trgovinom i vraća mir i prosperitet.

Nakon toga 1159. godine, Almohad Abd al-Mumin je zauzeo Tunis, smenio poslednjeg vladara Hurasanida i na njegovo mesto postavio vladu odgovornu za upravu celog Ifrikije, koja je sedela u kasbi izgrađenoj za tu priliku. Osvajanje Almohada otvara novi period u istoriji Tunisa. Grad, koji je do tada igrao sporednu ulogu iza Kairuana i Mahdije, promovisan je u rang glavnog grada provincije. Godine 1228. vlast je preuzeo guverner Abu Zakarija Jahja, a godinu dana kasnije oslobodio se vlasti Almohada, uzeo titulu emira i osnovao dinastiju Hafsida. Sa dolaskom ove dinastije, grad je postao prestonica kraljevine koja se postepeno širila prema Tripoliju i Fesu.

Primitivnom gradu se dodaju na severu i jugu važna predgrađa zatvorena drugom ogradom koja okružuje medinu, kasbu i ova nova predgrađa. Kasnije, 1270. godine Tunis se našao uhvaćen u osmom krstaškom ratu: Luj IX, u nadi da će preobratiti vladara Hafsida u hrišćanstvo i postaviti ga protiv egipatskog sultana, lako je zauzeo Kartaginu, ali je njegova vojska brzo pala žrtvom epidemije dizenterije. Sam Luj IKS je umro od toga 25. avgusta 1270. godine ispred bedema prestonice. U isto vreme, proterani španskom rekonkvistom, prvi muslimanski i jevrejski Andalužani su stigli u Tunis i uzeli aktivno učešće u ekonomskom prosperitetu i razvoju intelektualnog života u prestonici Hafsida.

Medina, izgrađena na brdu sa blagim padinama koje se spuštaju prema jezeru Tunis, istorijsko je srce grada i dom je mnogih spomenika uključujući palate, kao što su Dar Ben Abdalah i Dar Husein, bejlički mauzolej Turbet El Beja ili mnoge džamije uključujući i veliku džamiju Žituna. Ranije okružen svojim utvrđenjima, koji su sada u velikoj meri nestali, uokvireni su sa dva radnička predgrađa Bab Souika na severu i Bab El Džazira na jugu.

Smešten u neposrednoj blizini Bab Souike, popularna četvrt Halfauines za koju se zna da je bila predmet međunarodne pažnje zahvaljujući širenju filma Halfauine, dete terasa. Ali istočno od ovog prvobitnog jezgra, prvo izgradnjom francuskog konzulata, moderni grad se postepeno konstituiše, uspostavljanjem francuskog protektorata krajem 19. veka, na zemljištu ostavljenom slobodnom između medinu i jezero jer služi kao rezervoar za otpadne vode srednjevekovnog grada.

Osovinu strukture ovog dela grada čine avenije Francuske i Habib-Burgiba, dizajnirane kao tuniski ekvivalenti ulice Rivoli i Jelisejskih poljana sa njihovim kafićima, grand hotelima, prodavnicama i kulturnim objektima. Sa obe strane ove ose sa drvoredima, na severu i na jugu, metropola se širila formirajući različite okruge sa različitim licima, sever pozdravlja prilično stambene i poslovne četvrti, dok jug pozdravlja industrijske okruge. i siromašniji.

Severno od Avenue Bourguiba nalazi se kvart Lafajet u kojem se još uvek nalazi Velika sinagoga u Tunisu i bašta Habib-Thameur koja se nalazi na mestu starog jevrejskog groblja koje se nalazi izvan zidina. Na jugoistoku, okrug Mala Sicilija graniči se sa starom lučkom oblasti i duguje svoje ime prvobitnom naselju radnika iz Italije. Sada je predmet projekta rekonstrukcije koji uključuje izgradnju dve kule bliznakinje.

Severno od njega, duga avenija Mohamed-V koja vodi do mesta Afrički Trg ili 14 Januar 2011 prelazi okrug velikih obala gde se nalaze hoteli jezera i Kongresi, kao i staro sedište partije na vlasti. Vodi do stambenog naselja Belvedere koji se nalazi oko Pasterovog trga. Ovde se otvara park Belvedere – najveći u gradu i njegov zoološki vrt, kao i Institut Pasteur koji je osnovao Adrien Loir 1893. godine.

Tako je na početku 21. veka medina bila jedna od najbolje očuvanih tradicionalnih urbanih celina u arapskom svetu. Sa površinom od 270 hektara (plus 29 hektara za okrug Kasbah) i više od 100.000 stanovnika, Medina predstavlja desetinu stanovništva Tunisa i jednu šestinu urbanizovanog područja aglomeracije. Gradsko planiranje medine Tunisa ima posebnost u tome što ne poštuje geometrijske rasporede ili formalne kompozicije.

Složena organizacija urbanog tkiva podstakla je čitavu književnost kolonijalnu gde je opasna, anarhična i haotična medina izgledala kao teritorija zasede. Međutim, studije započete 1930-ih dolaskom prvih etnologa pokazale su da artikulacija prostora u medini nije slučajna: kuće su artikulisane na socio-kulturni način, kodifikovane prema složenim tipovima ljudskih odnosa. Izgrađeno područje generalno karakteriše susjedstvo velikih parcela i zajedničko vlasništvo.

Domaća (palate i buržoaske kuće), zvanična i civilna (biblioteke i uprave), verska (džamije, ture i zauias) i uslužna (prodavnice i fonduci) arhitekture su veoma porozne uprkos jasnom zoniranju između prodavnica i stanova. Pojam javnog prostora je stoga dvosmislen u slučaju medine gde se ulice smatraju produžetkom kuća i podložne su društvenim svetionicima. Pojam individualne imovine je slab i tezge na tržnicama se često prelivaju na javnu saobraćajnicu.

Pijacu u Tunisu čine pravu mrežu natkrivenih uličica u kojima se nalaze radnje trgovaca i zanatlija grupisanih po specijalnostima. “Čisti” zanati se nalaze u blizini Žitunske džamije jer ne izazivaju nikakve smetnje mirisom, bukom ili upotrebom vode. U pitanju su trgovci tkaninama, parfimeri, trgovci suvim voćem, knjižari i trgovci vunom, za razliku od kožara, ribara, grnčara i kovača koji su potisnuti na periferiju. Dakle, postoji kodifikovana hijerarhija zanata: trgovina perfuzijama tkanje svile, sedlarski rad, izrada odeće, proizvodnja papuča, tkanje, grnčarija i na kraju kovači i farbači.

Severno od džamije Zituna, uz koju delom prolazi, otvara se El Attarine souk (mirisi) izgrađen početkom 18. veka. Iznenađuje svojim tezgama punim bočica koje sadrže širok izbor esencija i parfema. Od ovog souka, ulica vodi do Ech-Chaouachine souka (chechias) čija je korporacija, ona chaouachija, jedna od najstarijih u zemlji. Oni su uglavnom potomci andaluzijskih emigranata proteranih iz Španije. Dve druge pijace otvaraju se ka pijaci El Attarine: prvi, koji se proteže duž zapadne fasade džamije Zituna, je El Kmach souk (tkanine), a drugi, El Berka souk, datira iz 17. veka, u kojem se nalaze vezilje. ali posebno zlatari . Zbog toga je to jedini souk čija su vrata noću i dalje zatvorena i čuvana.