Posts tagged leto

Pisma iz Tunisa: Kairuan, najsvetiji muslimanski grad na afričkom kontinentu…

Dragi moji pustolovi i ljubitelji neobičnih putovanja, dobrodošli u novu seriju putopisa na Mr.M blogu. Avgust mesec će biti posvećen jednoj neobičnoj državi na afričkom kontinentu – Tunisu, zemlji koja je poznata po maslinama. Na samom početku ovog četvrtog posta iz serije putopisa želeo bih da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis – Discover Tunisia na srdačnom pozivu i gostoprimstvu. Uz njihovu pomoć su nastali putopisi i modne priče koje ste mogli čitati tokom jula meseca, ali ćete imati priliku čitati i tokom avgusta i iskreno se nadam da ćete uživati u letnjoj sezoni postova na Mr.M blogu.

Ako želite ste kojim slučajem propustili da pročitate prethodne putopise iz Tunisa ili želite da se podsetite nekih zanimljivosti, iskoristite priliku da posetite naredne linkove:

Republika Tunis je najsevernija zemlja u Africi. To je deo regiona Magreba u severnoj Africi, graniči se sa Alžirom na zapadu i jugozapadu, Libijom na jugoistoku i Sredozemnim morem na severu i istoku. U njemu se nalaze arheološka nalazišta Kartagine koja datiraju iz 9. veka pre nove ere, kao i Velika džamija u Kairuanu.

Tunis je poznat po svojoj drevnoj arhitekturi, tržnicama i plavim obalama, prostire se na približno 164.000 km2 i ima oko 12 miliona stanovnika. Sadrži istočni kraj planine Atlas i severni deo pustinje Sahare, a veliki deo preostale teritorije Tunisa je obradivo zemljište. Sa skoro 1.300 km obale uključuje afrički spoj zapadnih i istočnih delova Sredozemnog basena. Tunis je dom najsevernije tačke Afrike – rta Anđela, a njegov glavni i najveći grad je Tunis, koji se nalazi na njegovoj severoistočnoj obali, i po kome zemlja dobija svoje ime.

Četvrti blog post iz serije putopisa o Tunisu biće posvećen najsvetijem muslimanskom gradu na afričkom kontinentu – Kairuan. Poznato je da su Meka, Medina i Jeruzalem, sveti trijumvirat svetih gradova koje ima islam. Posle njih, prema nekim izvorima navodi se kao četvrti sveti grad islama Kairuan u Tunisu. Ovaj grad se smatra i prvim muslimanskim gradom Magreba i ujedno najsvetiji muslimanski grad na afričkom kontinentu.

Kairuan je grad u centralnom Tunisu i glavni grad istoimene provincije. Nalazi se 150 kilometara jugozapadno od prestonice Tunisa i pedeset kilometara zapadno od Susa. Naseljen sa približno 140.000 stanovnika, često se pominje kao četvrti najsvetiji (ili sveti) grad islama i prvi sveti grad Magreba. Prvi arapski grad u severnoj Africi, grad koji je bio važan islamski centar u muslimanskoj severnoj Africi, Ifrikiia sve do 11. veka.

Sa svojom medinom i pijacama koje organizuju korporacije u orijentalnom stilu, svojim džamijama i drugim verskim objektima, Kairuan je na Uneskovoj listi svetske baštine od 1988. godine. Kasnije, 2009. godine proglašen je prestonicom islamske kulture od strane Organizacije islamskog sveta za obrazovanje, nauku i kulturu. Grad je takođe poznat po svojim ručno rađenim vunenim tepisima i pecivima uključujući makroud.

Makroud je kolač koji se sastoji od niza slojeva testa koji je napunjen grizom od kus-kusa i pastom od datula – urmine palme, postoje i varijante u kojima se umesto urmine palme koriste orasi, bademi ili pekan orasi.

Velika džamija u Kairuanu, takođe se naziva džamija Oqba Ibn Nafi je osnovana u znak sećanja na Oqba Ibn Nafija je jedna od najvažnijih džamija u Tunisu. Istorijski gledano, prva muslimanska metropola u Magrebu, Kairouan, čiji je politički i intelektualni vrhunac bio u 9. veku, slovi za duhovni i verski centar Tunisa, takođe se ponekad smatra četvrtim najsvetijim gradom u sunitskom islamu. Predstavljajući amblematsko zdanje grada, Velika džamija ostaje najstarije i najprestižnije svetilište muslimanskog Zapada. Figurant, od bejličkog dekreta od 13. marta 1912. godine, na listi istorijskih i arheoloških spomenika klasifikovanih i zaštićenih u Tunisu takođe je klasifikovan, sa istorijskim ansamblom Kairuan, kao svetska baština Uneska 1988. godine.

Prvobitno izgrađen od strane Okbe Ibn Nafija 670. godine (što odgovara 50. godini Hegira) kada je osnovan grad Kairuan, proširena je i obnovljena u 8. i 9. veku. Ova džamija se smatra u Magrebu, rodonačelnikom svih džamija u regionu, kao i jednim od najvažnijih islamskih spomenika i univerzalnim remek-delom arhitekture. Sa estetske tačke gledišta, Velika džamija u Kairuanu izgleda kao najlepša građevina muslimanske civilizacije u Magrebu. Starost i kvalitet arhitekture čine je draguljem islamske umetnosti. Postoji mnogo radova i priručnika muslimanske umetnosti koji se odnose na istorijat džamije. Pored svog umetničkog i arhitektonskog značaja imala je prema tuniskom naučniku i islamologu Mohamedu Talbiju „ključnu ulogu u islamizaciji čitavog muslimanskog Zapada, uključujući Španiju, i širenju malikizma.

Za vreme vladavine dinastije Aglabida u 9. veku, uz pomoć velikih radova na rekonstrukciji i ulepšavanju Velika džamija je dobila današnji izgled. Izvanredno po svom sveukupnom jedinstvu, kao i po svojim ogromnim dimenzijama, slava i prestiž ovog molitvenog mesta potiče i od njegovog doprinosa sticanju i prenošenju znanja, posebno između 9. i 11. veka. veka. Univerzitet, sastavljen od učenjaka i pravnika koji svoja učenja predaju u džamiji, je centar za obuku kako za podučavanje muslimanske misli tako i za sekularne nauke. Sa opadanjem Kairuana, koje je počelo u drugoj polovini 11. veka, centar za intelektualnu obuku se potom preselio na Univerzitet Zituna u Tunisu.

Ispričaću vam nešto više o nastanku i istorijatu ove džamije. Kada je Kairuan osnovan 670. godine, general i arapski osvajač Okba Ibn Nafi (sam osnivač grada) izabrao je lokaciju svoje džamije u centru grada u blizini sedišta guvernera. Ova početna bogomolja podignuta je između 670. i 675. godine. Ubrzo nakon izgradnje, čini se da džamija nije stradala, između 683. i 686. godine, tokom kratkotrajne okupacije Kairuana od strane Berbera predvođenih Koceilom. Kasnije je džamiju obnovio gasanidski general Hasan Ibn Numan. Sa postepenim povećanjem stanovništva Kairuana i suočenim sa posljedičnim povećanjem broja vjernika, džamija više nije bila dovoljna da ih primi, Hišam, omejadski halifa Damaska, izvršio je preko svog guvernera Bichr Ibn Safvana brojne rekonstrukcije. Proces uključuje renoviranje i proširenje džamije u periodu između 724-728. godine. U cilju njenog proširenja, prvo ide na kupovinu susednog zemljišta koje pripada Banu Fihr, klanu Kurejšija čiji je najistaknutiji predstavnik Okba Ibn Nafi.

Zatim je dozvolio da se sruši džamija, a zatim ponovo izgradi, sve osim mihraba. Pod njegovom okriljem je počela izgradnja minareta. Nakon toga, 774. godine, nova rekonstrukcija praćena izmenama i ulepšavanjem, izvršena je pod upravom abasidskog guvernera Jezida Ibn Hatima. Pod vladavinom Aglabidskih vladara, Kairuan je bio na svom vrhuncu i džamija je iskoristila ovaj period mira i prosperiteta. Nedugo nakon toga, 836. godine, Ziadet Alah I ponovo je obnovio džamiju i to poslednji put, upravo u to vreme ovaj verski objekat dobija, bar u celini, izgled kakav poznajemo danas.

Dakle, sadašnje stanje džamije datira iz 9. veka, u vreme vladavine Aglabida, sa izuzetkom nekih delimičnih restauracija i nekih kasnijih dogradnji koje su izvršene krajem 11. veka i posle. Tokom 20. veka sprovedeno je nekoliko akcija konzervacije i restauracije, prvo između 1910. i 1920. godine od strane Službe za antikvitete et des Arts de la Regence, a zatim tokom prve polovine 1960-ih, posebno 1964-1965. odeljenje istorijskih spomenika Nacionalnog instituta za arheologiju i umetnost. Nedugo nakon toga, 1967. godien pokrenuti su veliki restauratorski radovi, koji su trajali pet godina, na celom spomeniku.

Potonji, predvođen Odeljenjem za istorijske spomenike Nacionalnog instituta za arheologiju i umetnost u saradnji italijanskih arhitekata Rikarda Gizduliha i Paola Donatija, završen je zvaničnim ponovnim otvaranjem džamije, u prisustvu Habiba Burgibe, prvog predsednika Republike Tunisa i njegov alžirski kolega Houari Boumediene, tokom proslave Mouled 1972. godine. Objekat je sredinom osamdesetih godina prošlog veka doživeo dodatne restauratorske radove koji se uglavnom odnose na spoljašnje zidove i njihove kontrafore, plafone molitvene sale, kao i minaret.

Kairuan je osnovan na liniji konfrontacije između Vizantinaca i muslimana sa ciljem da postane tačka oslonca u njihovoj kampanji za osvajanje Severne Afrike. Lokacija odabrana za njegovo osnivanje, u unutrašnjosti, delovala je posebno negostoljubivo, ali se nalazilo dovoljno daleko od obale da bi se izbegli napadi vizantijske flote koja je tada kontrolisala Sredozemno more. Takođe gleda na planine koje su utočište Berbera. Kairavan ili naziv za garnizonski logor, dao je ime lokalitetu, a kasnije i gradu. Kairuan je tada imao dvostruku vojnu i versku funkciju, obezbeđujući sveti rat i odbranu novoosvojenih zemalja. Grad je tako prvi arapski grad u severnoj Africi.

Posle borbi između Berbera i Arapa tokom arapskog osvajanja, Okba Ibn Nafija je ubio berberski poglavica Koceila, koji je zauzeo grad Kairuan od 682. do 684. godine. Preimenovao je grad tako što je svoje ime ubacio u Takirvant. Nekoliko godina kasnije, arapska vojska koju je predvodio Zuhajr ibn Kejs porazila je vojsku Koceile kod Mamesa i zauzela Kairuan između 687. i 689 godine. Okba Ibn Nafi gradi Veliku džamiju u Kairuanu u Kairuanu. Legenda kaže da bi na mestu budućeg Kairuana vojnik iz Okbe naišao na zlatnu čašu zakopanu u pesku. Ova čaša bi bila prepoznata kao nestala iz Meke nekoliko godina ranije, a kada je otkopana, izbio bi izvor vode koji bi davao vodu koja bi došla iz istog izvora kao i sveti Zamzam u Meki.

Ova priča je učinila Kairuan mestom hodočašća, a zatim svetim gradom. Oko 775. godine, Abu Kura je opsedao Kairuan i tamo neko vreme širio sufritski haridizam. Pošto je postao prestonica Aglabida, grad je brzo napredovao tokom 9. veka i postao glavno sedište moći u Ifrikiji i veliki centar uticaja arapske kulture i islama, parirajući drugim centrima mediteranskog basena. To je veliki grad trgovine i nauke poznat po svojoj malikitskoj pravnoj školi i medicinskoj školi koju je formirao Ishak Ibn Imran.

Kairuan takođe igra značajnu ulogu u arabizaciji Berbera i latinskog govornog stanovništva Ifrikije. Godine 909. Fatimidi, Ismaili šiiti, predvođeni Abu Abd Alahom ah-Chi’ijem, zauzeli su Ifrikiju i učinili Kairuan svojom rezidencijom. Ali grad je izgubio svoj status osnivanjem Mahdije na istočnoj obali i proglašenjem za prestonicu Fatimidskog kalifata.

Ali etno-religijske tenzije sa striktno sunitskim stanovništvom u gradu primorale su Fatimide da napuste tačku podrške koju su izgradili da se pridruže Egiptu oko 972-973. godine, gde će osnovati Kairo, novi centar kalifata. U međuvremenu, Kairuan zauzima Ibadi Abu Jazid koji tako uspeva, uz pomoć sunitskog stanovništva grada, da nakratko prekine hegemoniju Fatimida između 944. i 946. godine.

Sredinom 10. veka, Kairuan je imao više od 100.000 stanovnika. Vodosnabdevanje grada je obezbeđeno mrežom cevi koje dolaze sa okolnih planina i velikim brojem cisterni raspoređenih u gradu i ispod džamije. Veliki rezervoari koji datiraju iz doba Aglabida i danas su vidljivi. Nakon konačnog povlačenja Fatimida, bila je vazalna dinastija potonjih, Ziridi, koja je preuzela vlast u Ifrikiji. Al-Muiz ben Badis, njen najslavniji predstavnik, vodio je politiku u korist sunitskog stanovništva. Grad je tada doživeo poslednji period razvoja u svojoj istoriji. Zaista, 1054. godine Fatimidi iz Kaira organizovali su kaznenu ekspediciju protiv Zirida koji su postali disidenti: beduinska plemena Hilala i Banu Sulejma navalila su na grad, uništivši ga gotovo u potpunosti.

Kasnije, 1057. godine Al-Muiz ben Badis je pobegao u Mahdiju i predao Kairuan i njegovu okolinu u pljačku. Sa usponom primorskih gradova pod vladavinom Hafsida, i uglavnom Tunisa, Kairuan je neizbežno opao. Godine 1702. Husein I er beg je obnovio ogradu i mnoge džamije 26 . Tokom francuske ofanzive za preuzimanje kontrole nad zemljom, trupe pod komandom generala Etjena zauzele su Kairuan 26. oktobra 188127. Okupacija grada parališe otpor i ubrzava potčinjavanje Tunisa. Tokom francuskog protektorata, grad je ipak postao jedan od centara nacionalističkog otpora.

Od 9. decembra 1988. godine Medina Kairuan je upisana na UNESCO-vu listu svetske baštine ispunjavanjem pet od šest kriterijuma za ocenjivanje. Treba napomenuti da da bi bio klasifikovan kao svetska baština, lokalitet treba da ispuni samo jedan od šest kriterijuma, a među lokalitetima klasifikovanim širom sveta, malo njih, poput Kairuana, ispunjava pet kriterijuma. S jedne strane, Velika džamija je jedan od glavnih spomenika islama i remek-delo univerzalne arhitekture. Ona je služila kao model za nekoliko džamija u Severnoj Africi, posebno u pogledu dekorativnih motiva.

S druge strane, džamija Troje kapije, sagrađena 866. godine, najstarija je od rezbarenih fasadnih džamija u islamu. Kairuan takođe nudi izuzetno svedočanstvo o civilizaciji prvih vekova Hegira u Ifrikiji i njena tradicionalna islamska arhitektura, povezana sa njenom prostornom konfiguracijom, postala je ranjiva pod uticajem ekonomskih promena i predstavlja dragoceno nasleđe. Konačno, Kairuan je jedan od svetih gradova i duhovnih prestonica islama.

U srcu starog dela Kairuana nalazi se nekoliko džamija, ponekad bez minareta, koje su u to vreme koristili kao mesta za molitvu stanovnika okruga. Najstarija je verovatno Ansarova džamija koju bi, prema lokalnoj hronici, osnovao pratilac proroka Ruvaifi ibn Thabit al-Ansari. Ovo je više stvar legende jer je osnova ove male dvorišne džamije, sa otvorenom salom za molitvu i arhaičnim mihrabom, nije bilo moguće utvrditi dosadašnjim arheološkim iskopavanjima. Pored toga, lokalitet je renoviran 1650. godine. Lokalni istoričar Al-Dabbagh, u nekim spisima spominje da je džamija bila veoma popularna među muslimanima koji su tražili blagoslov: zemljani otisci šaka na belom spoljašnjem zidu svedoče o ovoj veoma uobičajenoj praksi bogosluženja u popularnom islamu, uključujući sve do danas. U medini se nalaze i druge džamije koje potiču iz bejličkog perioda, kao što su Al Malek džamija (18. vek) ili Al Begova džamija, čija izgradnja datira s kraja 17. veka.

Ispod severozapadnog zida grada, iza impozantnog minareta Velike džamije, prostire se groblje malo poznatog tuniskog plemena Avlad Farhan čija je posebnost u posebnom rasporedu njihovih grobova, neuobičajenom za muslimansko groblje. Neki, redovi u parovima i ograđeni niskim zidom, poslednje su počivalište svetaca zaštitnika plemena. Na kraju nadgrobnog spomenika u glini je dodano Allahovo ime.

Članovi plemena sada žive širom Tunisa, ali nastavljaju da sahranjuju svoje mrtve na ovom groblju postavljenom ispod gradskih zidina. Na godišnjicu njihove smrti, kao i na određene praznike, pale se sveće u maloj niši postavljenoj u nadgrobnim spomenicima.

Francuski orijentalisti Oktav Hudas i Rene Base su u svom izveštaju iz 1882. godine detaljno napisali detalje o svojoj naučnoj misiji u Tunisu, objavljenom u Biltenu afričke prepiske, prizivali zbirku rukopisa koju su mogli da vide u Velikoj džamiji u Kairuanu, u zatvorenoj prostoriji. blizu mihraba. Ministarski službenik Tunisa, Muhamed Bek Bajram je 1897. godine predstavio Geografskom društvu Egipta izveštaj o svojoj misiji u Kairuanu gde je izneo detalje ove zbirke rukopisa koja bi, prema njegovim informacijama, bila pohranjena u sređenoj maksuri od Al-Muizz ben Badisa u džamiji.

Ministarstvo spoljnih poslova Tunisa obezbedilo je prostorije za konzervaciju rukopisa, fotografske laboratorije i restauraciju dokumenata u bivšoj letnjoj rezidenciji predsednika Habiba Burgibe koja se nalazi u Rakadi, dvanaest kilometara od Kairuana. Tu je i Centar za proučavanje islamske civilizacije i umetnosti, kome je dodat i mali Nacionalni muzej islamske umetnosti, u kome su izložena dela koja potiču iz vremena Aglabida i Zirida.

Ogromna većina rukopisa se odnosi na islamsko pravo i predstavljaju najstariju dokumentarnu zbirku na svetu o malikitskoj pravnoj literaturi iz 9. veka. Neki su napisani u periodu osnivanja malikizma, između pisanja Al-Muvatte od strane Malika ibn Anasa i Al Mudavvane od strane Imama Sahnouna 854. godine. Biografske i bibliografske studije orijentaliste Miklosa Muraniija objavljene 1997. predstavljaju trenutno stanje istraživanja o naučni svet Kairuana. Takođe, biblioteka poseduje jednu od najbogatijih kolekcija drevnih kuranskih kodeksa, uključujući fragmente Plavog Kurana, pisanog arhaičnim pravopisom bez dijakritičkih tačaka, koji datiraju s kraja 9. i početka 10. veka.

Iz inventara 1293-1294 godine bilo je nekoliko primeraka Plavog Kurana, neki delovi se danas nalaze i u privatnim kolekcijama. Doduše, poreklo ovih kodeksa i dalje ostaje nejasno, ali je sada prihvaćeno da su plavi pergamentni listovi i njihova zlatna iluminacija napravljeni u Kairuanu. Dokument na hebrejskom, Geniza iz Kaira, koji datira iz desetog veka i stoga je savremen sa nastankom Plavog Kurana, pominje izvoz egipatskog indiga u Tunis. Ovaj proizvod je bio sirovina koja se koristila za bojenje kože prilikom izrade pergamenta. Ipak, ne znamo ništa o komesaru koji stoji iza ovog posla.

U prvim vekovima islamske ere, Aglabitski emirat Kairuan delimično je ćilimima plaćao danak suvereniteta kalifu Bagdada. Proizvodnja “Kairuanskog tepiha” zaista počinje u 19. veku, a grad ostaje glavni proizvodni centar zemlje. Početkom 20. veka kvalitet tepiha se pogoršao zbog zloupotrebe veštačkih boja, što je navelo porodicu iz Kairuana da proizvede alloucha, novu vrstu ručno pletenog tepiha koji je preuzeo boje vune ovaca. od kojih heksagonalno polje zauzima centar pomoću šare u obliku romba . Malo po malo, aluča evoluira ka složenosti i polihromiji, tekstura se povećava i persijski uticaji se osećaju pojavom zarbie prepoznatljive po braon-crvenoj boji.

Kairuanski tepih je netkani ćilim sa čvorovima napravljen od vune ili pamuka – posebno za potku i osnovu – i ređe od lana. Može se farbati u prirodne nijanse od bele do braon do bež sive kada je tipa aluča. Vuna je uvek gusta, jer je ovčija, ali se može koristiti dlaka dromedara ili koze. Šare su geometrijske, ali mogu biti i stilizovane cveće, dajući celini simetričan izgled sa preovladavanjem oblika dijamanta.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog četvrtog specijalnog putopisa u seriji putopisa o Tunisu gde smo imali prilike da uživamo u lepoti ove neobične zemlje na severnom delu afričkog kontinenta. Današnji putopis ne bi bio moguć bez nesebične pomoći ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia u saradnji sa lokalnim partnerima koji su omogućili da osetim duh i lepotu tuniške kulture i tradicije. Naravno kao i uvek potrudio sam se da vam prenesem svoje utiske o ovom neobičnom iskustvu iz Tunisa.

Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem nove i neobične destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Čast mi je da imam priliku da sarađujem sa kompanijama koje čine sam vrh u industriji turizma i želeo bih još jednom da se zahvalim Ministarstvu turizma Republike Tunis na ovoj neverovatnoj avanturi i što su mi omogućili da na jedan sasvim drugačiji način osetim lepote ove neobične tuniške kulture.

Kako se vama dopala ova moja priča o Tunisu i predstavljanje Kairuana, najsvetijeg muslimanskog grada na afričkom kontinentu, koji krasi srce ove neobične zemlje na afričkom kontinentu? Da li ste imali priliku do sada da posetite Tunis?

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i uvek možete me kontaktirati putem maila ili društvenih mreža, sve adrese možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

U narednim pričama iz Tunisa otkrićemo neke druge zanimljive znamenitosti koje biste trebali posetiti ako vas put navede u ovu daleku neobičnu zemlju!

Blogerski pozdrav iz Kairuana,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane Ministarstva turizma Republike Tunis – Discover Tunisia, kao i drugih lokalnih partnera. Ovaj post predstavlja moju ličnu i iskrenu recenziju doživljaja destinacije

SHARE THIS POST

Pisma iz Srbije: Divčibare, prirodno carstvo borovih šuma…

Dragi moji pustolovi, dobro došli u moj novi post. Danas sam za sve ljubitelje prirode pripremio jedan zanimljiv post i siguran sam da ćete uživati. Verujem da je pandemija uticala na promenu naših navika i da smo bili primorani da promenimo naš dosadašnji način života. Brige, nervoza i strah su postali sve učestaliji posetioci tokom ove pandemije i potreban nam je povratak prirodi.

Naši stari su imali običaj da kažu: “Rešenja za sve probleme uvek možete pronaći u prirodi… Priroda ima svoju moć!”. Danas sam odlučio da vam dočaram lepote Divčabara, prirodne vazdušne banje u Kolubarskom okrugu.

Sećam se davne 2001. godine kada je moj otac dobio preporuku od jednog našeg porodičnog prijatelja da posetimo Divčibare. Moj otac, koji je inače poznat kao veliki zaljubljenik prirode sa velikim zadovoljstvom je prihvatio srdačan poziv prijatelja i da zajedno sa njegovom porodicom provedemo praznike. Te 2001. godine, nakon nedelju dana zimskih čarolija moj otac je odlučio da potražimo svoj drugi dom u ovom prirodnom raju.

Godinom za godinom, Divčibare kao planinski centar se zajedno sa opštinom Valjevo razvijao ne gubeći svoju prvobitnu, netaknutu prirodnu lepotu. Vremenom Divčibare su postale poznato planinsko-turističko mesto u Srbiji i mnogi su tu pronašli svoj drugi dom.

Ovaj planinski centar se nalazi nedaleko od grada Valjevo i jedan je od najbližih planinskih kompleksa Beogradu i Novom Sadu. Kako je ova vazdušna banja dobila svoje ime?

Divčibare je dobilo svoje ime zahvaljujući planinskoj reci Crna Kamenica, koja i dan danas protiče kroz centar ovog planinskog kompleksa. Na osnovu jedne legende koja se prenosi sa kolena na koleno, nekada se u ovoj reci tokom jedne letnje bujice, utopila jedna mlada čobanica.

Zbog ovog nemilog događaja, planinskoj visoravni dat je stari slovenski naziv Divčibare, što na našem jeziku znači „Devojačke bare“. Samo ime Divčibare je veoma staro jer je po prvi put korišćeno davne 1476. godine kao ime jednom turskom selu.

Lekovit i delotvoran uticaj planinske klime Divčibara na ljudski organizam među prvima u Srbiji je primetio knez Miloš Obrenović i početkom 19.veka od turskog bega otkupljuje cele Divčibare. Meštani tvrde da je Knez Miloš izuzetno voleo i cenio ovaj kraj i rado je boravio ovde tokom letnjeg i zimskog perioda.

Kada pričamo o pravom turističkom razvoju turizma na Divčibarima, prvi zvanični oblici organizovanog planinskog turizma počinju početkom 20. veka uz pomoć Zdrastvenog društva Divčabara. Društvo su osnovali tadašnji ugledni građani Valjeva. Oni su izgradili prve smeštajne kapacitete i uradili su prvi urbanistički plan.

Nakon izgradnje prvih smeštajnih kapaciteta, Ministarstvo trgovine i industrije je imenovalo Divčibare za prvo vazdušnu banju na našim prostorima. Turizam je polako, ali sigurno počeo da se razvija tako da su mnoge poznate porodice iz Beograda i okolnih gradova počele da dolaze na Divčibare i ova visoravan je postalo jedno od najpoznatijih planinskih turističkih mesta u Srbiji.

Sredinom 20. veka turizam u ovom planinskom centru prestaje sa svojim razvojom, stagnira sve do kraja 20. veka kada se kreće u aktivnu promociju ovog planinskog centra.

Na Divčibarama i Maljenu je prisutan raznovrstan biljni i životinjski svet. Kada pričamo o biljnom svetu četinarske šume su najbrojnije i pored njih na ovim prostorima iz četinarske porodice su prisutne jela, smrča, beli i crni bor, planinski bor.

Divčibare su poznate po velikom broju šumskim i livadskim prirodnim zajednicama. Tu su jeremičak, kaćun i lincur, a krajem aprila javlja se cvet koji je simbol ove planine planine – Narcis. Na Maljenu postoji najveća tresava u Srbiji, a tresavski eko sistemi su veoma retki na čitavom balkanskom poluostrvu. Tresave predstavljaju „prirodne spise“ iz kojih se može najbolje saznati istorija žive prirode.

Na Divčibarama su prisutni i brojni šumski plodovi koji se upotrebljavaju kao dodatak u raznovrsnoj ljudskoj ishrani poput gljiva, prirodnih poslastica šumskih jagoda, divljih malina i kupina.

Najneobičnija je borovnica, koja raste u obliku žbunja, najviše u šumama. Između ostalog, na Divčibarama možete pronaći i najrazličitije lekovito bilje kao što je hajdučka trava, pelin, matičnjak, majčina dušica i mnoge druge.

U ovom planinskom kompleksu žive i mnogi predstavnici divljači od kojih su najbrojnije srne, pored njih ima i divljih zečeva, veverica, divljih svinja, kune. Na Divčibarima je zaista bogata flora i fauna, tako da se prilikom šetnje nemojte iznenaditi ako sretnete neke od životinjskih porodica koje nastanjuju ove prostore.

Prirodno bogatstvo biljnog i životinjskog sveta, blage klime verujem da ćete ovo leto pamtiti ako posetite Divčibare. To je više od prirode, to je vaš novi drugi dom. Srećom, priroda na ovim prostorima je još uvek netaknuta pa ćete biti u prilici da budete u direktnom kontaktu sa prirodom. Za sve ljubitelje dugih šetnji i druženja sa prijateljima u prirodi Divčibare je idealna turistička destinacija!

Zamolio bih vas da čuvate prirodu oko sebe i bilo gde da krenete po našoj divnoj Srbiji nemojte ostavljati đubre iza sebe. Priroda se potrudila da nam pruži sve najbolje, a na nama je da se potrudimo da je sačuvamo.

Na Divčibarama su postavljene i specijalne edukativne table gde možete saznati nešto više o prirodnom i životinjskom svetu. Najbolji primer je “škola gljiva” gde su naznačene jestive i otrovne vrste gljiva. Ako se odlučite da krenete u potragu za gljivama najbolje je da potražite stručne ljude i da ne idete sami. Jestive gljive poseduju mnoge dobre osobine koje mogu doprineti ojačavanju organizma, ali postoje i otrovne gljive koje se ne koriste za ljudsku ishranu i potrebno ih je strogo izbegavati.

Crkva Svetog Pantelejmona na Divčibarama

U samom centru ovog turističkog kompleksa nalazi se Divčibarska crkva ili crkva svetog Pantelejmona nalazi i predstavlja religiozno-kulturno obeležje ovog planinskog turističkog mesta. Crkva datira iz 1995. godine, jer su ratovi ometali dotadašnju izgradnju.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja specijalnog posta iz serije postova moje avanture u Srbiji. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet oko sebe i meni je drago da uvek uspem da istražim destinacije na jedan sasvim drugačiji način.

Iskoristimo ovo leto da istražimo lepote naše zemlje i da istražimo neke neotkrivena mesta u Srbiji. Voleo bih da čujem Vaša iskustva i šta ste uspeli da obiđete u našoj zemlji nakon ublažavanja mera. Da li ste napravili neke planove za godišnji odmor?

Kako se vama dopala ova moja priča o ovom predivnom planinskom centru u Kolubarskom okrugu? Da li ste imali priliku do sada da posetite Divčibare? Vidimo se opet za par dana na istom mestu!

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav sa Divčibara,

Mr.M

Ovaj post je moj poklon svim mojim vernim čitaocima koji žele da nauče nešto novo o Srbiji. Post je informativnog karaktera i nije sponzorisan.

SHARE THIS POST

Pisma iz Azerbejdžana: Baku, moderan grad utemeljen na tradiciji…

Dragi moji pustolovi, dobro došli na moj blog! Sezona godišnjih odmora je u toku, tako da je tu prisutan onaj višak vremena koji možemo utrošiti na neko lepo putovanje. Kao što sam vam obećao pre par dana postovi u Avgustu će biti veoma zanimljivi jer ćemo otkriti zajedno neke nove neobične destinacije.

Kada sam pre 3 meseca dobio mejl od Nacionalne turističke organizacije Azerbejdžana nisam mogao slutiti da ću ovog leta imati priliku da upoznam jednu sasvim novu kulturu. Prvi mejl koji sam dobio od njih je bio poprilično kratak, ali je bio direktan i jasan sa pitanjem da li sam slobodan ove godine da upoznam zemlju vatre, koja se nalazi negde između Evrope i Azije. Nisam mogao ni pomisliti da ću baš ovog leta otići u jednu zemlju koja pripada regiji Kavkaza.

U saradnji sa Turističkom organizacijom Republike Azerbejdžana i njihove nacionalne avio kompanije Azerbaijan Airlines (AZAL) sam uspeo da posetim ovu neobičnu zemlju. Na samom početku bih želeo da napomenem svi čitaocima sa Balkana da je put bio realizovan iz Berlina i ako planirate da putujete do Azerbejdžana, možete to učiniti nekim drugim avio kompanijama. Dosta internacionalnih avio kompanija imaju u ponudi Baku kao jednu od svojih destinacija, ali nisu direktni letovi.

Nakon nešto manje od 5 sati iz prohladnog Berlina, moj fotograf i ja smo uskočili u kratke pantalone jer je sigurno temperaturna razlika u tom trenutku bila oko 20 stepeni. Azerbaijan Airlines me je definitivno “kupio” zbog jedne male neobične sitnice! Na letu su delili sladoled, do sada to je bio prvi put da sam doživeo da na nekom letu kao dezert možete uživati u ovoj letnjoj poslastici.

Putovanja su divna stvar i svako ko je u mogućnosti trebao bi da obiđe svet i da pokupuje magnete na putovanjima sve do te mere dok ne otpadnu vrata od frižidera. U mom slučaju to će biti moj aspirator u kuhinji na kojem više nema mesta za nove magnete. Mama me stalno kritikuje, ali opet nekako zajedno obrišemo prašinu na aspiratoru, ja sam taj koji iako se plašim visine penjem na merdevine, dok mama briše magnete koje joj dodajem… I tako se priča ponavlja na svakih 2 do 3 meseca.

Ovo je prva slika koju sam napravio u prestonici Azerbejdžana – Baku, gradu o kojem ćete saznati nešto više u današnjem postu. Na prvi pogled Baku izgleda kao jedan grad iz budućnosti, vidite sve one nebodere od kojih se prosto ne zna koji je veći. Posle kako se približavate centru, shvatate da grad ima neku neobičnu toplinu i arhitektura je totalno atipična za jednu tradicionalnu zemlju.

Prethodni vladari i političari su bili veliki zaljubljenici umetnosti, detaljisti i estete koji su se trudili da ulepšaju svoju zemlju na najbolji mogući način. Inspiraciju za arhitekturu današnjeg Baku-a, najviše potiče iz Evrope, konkretno iz Italije i Francuske gde su arhitekte pronalazile nepresušnu inspiraciju.

Baku predstavlja društveno, kulturno i industrijsko središte Azerbejdžana. Poslednjih nekoliko godina Baku je postao važno mesto gde se održavaju mnoga međunarodna kulturna dešavanja. Azerbejdžan je bio domaćin 57. takmičenja za pesmu Eurovizije 2012. godine, Evropske igre 2015. Baku, velika nagrada F1 Azerbejdžana od 2016. godine, takođe je bio domaćin finala Lige UEFA 2018. i biće jedan od gradova domaćina UEFA Euro 2020. godine. Impresivno zar ne?!

Pošto smo moj fotograf i ja došli u večernjim satima, rešili smo da je bolje da se malo odmorimo i dobro pripremimo za naredni dan jer nas je čekala prava avantura i upoznavanje Baku-a! Sledeće jutro sam se probudio svež i nasmejan i mogli smo da započnemo svoj prvi zvanični dan u Azerbejdžanu!

Lepo vreme, sunce, napunjena baterija aparata i spreman fotograf je za mene bilo i više nego dovoljno za početak nove avanture! Naravno, moj fotograf se odmah potrudio da mi pokaže kako ja mogu lepo da izgledam u Azerbejdžanu. Mislim da sam zbog brade mogao skroz da prođem kao jedan Azer…

Košulja: Makia
Ranac: Picard

Ko je pratio moje priče na Instagramu, sigurno se seća jačine vetra i onda sam u potpunosti razumeo one reči naših starih: “Vetar duva toliko jako da nosi grane!”, sada sam imao priliku to da osetim i na svojoj koži.

Na slici iznad u pozadini možete videti 3 zgrade koje su simbol grada. Sigurno se sad pitate zašto su one simbol grada? To su samo tri obične, lepe moderne zgrade. Pravi odgovor na to pitanje dobijate uveče kada te zgrade uz pomoć moderne tehnologije i led ekrana postaju “Kule Plamena” koje predstavljaju simbol Baku-a.

Pošto smo završili sa slikanjem, po nas je došao naš vodič Tural koji je bio tu da nam otkrije sve tajne ove neobične zemlje koja se nalazi negde između Istoka i Zapada. Tural nam je rekao da ako želimo da upoznamo Baku, moramo prvo posetiti stari deo grada jer ćemo jedino tako shvatiti pravu i istinsku vrednost ovog grada.

Pre oko 100 000 godina, teritorija modernog Bakua i Afešerona bila je savana sa bogatom florom i faunom. Prvi tragovi ljudskog naseljavanja sežu u kameno doba. Još od perioda bronzanog doba otkrivene su rezbarije stena u blizini Bajila, a bronzani lik male ribe otkriven na teritoriji Starog grada.

Ova otkrića su naveli mnoge na postojanje naselja iz bronzanog doba na teritoriji grada. U blizini Nardarana, na mestu zvanom Umid Gaia, otkrivena je praistorijska opservatorija, na kojoj su na steni izrezbarene slike sunca i raznih sazvežđa zajedno sa primitivnom astronomskom tablom.

Daljnjim arheološkim iskopavanjima otkrivena su razna praistorijska naselja, hramovi, statue i drugi artefakti na teritoriji modernog grada i oko njega. U 1. veku pre nove ere, Rimljani su organizovali dve kavkaske akcije i stigli do Bakua. U blizini grada, u Gobustanu, otkriveni su rimski natpisi koji potiču od 84–96 godine pre nove ere. Ovo je jedno od najranijih pisanih dokaza koji su vezani za Baku i Azerbejdžan.

Maiden toranj (azerbejdžan: Kız kalası) u prevodu Devojačka Kula je spomenik iz 12. veka koji se nalazi u Starom gradu u Bakuu u Azerbejdžanu. Uporedo sa palatom Širvanshaha, koja datira iz 15. veka, ona čini grupu istorijskih spomenika koji su 2001. godine uvršteni pod listu UNESCO-ve svetske baštine istorijskih spomenika kao kulturno dobro. To je jedan od najizraženijih nacionalnih simbola Azerbejdžana, pa se ova kula može pronaći na azerbejdžanskim novčanicama i kovanicama.

Postoje razne misterije i legende vezane za Devojačku Kulu. Međutim, glavna misterija su dizajn i svrha same kule. U međuvremenu, postoji 20 legendi vezanih za Maiden Kulu. Veliki broj njih povezan je sa islamskim i srednjovekovnim periodom istorije Bakua. Dosta legendi su duboko ukorenjene u azerbejdžansku zoroastrijsku ili predislamsku istoriju, religiju i kulturu. Verovatno, najpoznatija legenda je ona o vatrenookosoj devojci koja je spasila ljude Bakua iz ropstva. Ep pokazuje korene azerbejdžanske zoroastrijske vere i kulture i doseže se do modernog današnjeg doba.

Pogled sa Devojačke kule je neverovatan i vredi se popeti do samog vrha gde sam uspeo da napravim fotografiju koju možete videti iznad. U kuli Maiden nalazi se muzej koji predstavlja priču o istorijskom razvoju grada Baku-a. Takođe poseduje i prodavnicu suvenira. Pogled sa vrha prelazi na uličice i minarete Starog Grada, Bakuov bulevar, kuću De Gaulle i pogled zaliv.

Stari grad je prva idealna stanica za svakog turistu koji dolazi da upozna Baku. To je grad sa dugom i bogatom istorijom koja će zaintrigirati svakoga, legende koje ostavljaju ljude bez daha.

Azerbejdžan je drugačiji, njihova kultura je jedinstvena i kada dođete u dodir sa njom trebali biste biti otvorenog uma da biste shvatili njenu vrednost i suštinu. Ovo putovanje je u potpunosti promenilo moju sliku o zemljama na Istoku.

Posle obilaska starog grada došao je na red i ovaj neobičniji moderni deo Bakua. Kada smo prešli granicu koja je iz tradicije vodila pravo u modernu eru, naš vodič nam je ispričao toliko legendi o nastanku modernog Bakua, da ni 10 postova ne bi bilo dovoljno za vam ispišem sve priče do detalja.

Sa druge strane tamo negde na ulicama modernog Bakua videćete gomilu automobila i veoma široke bulevare koji su pretežno jednosmerne ulice. Da bi vam bilo jasno o čemu govorim pošto sam ja dete koje je odraslo na Bulevaru Kralja Aleksandra, jedan običan bulevar u centru Bakua je duplo širi, ako ne i više od našeg Bulevar i sve trake su jednosmerne. Možda sada tek možete shvatiti o čemu vam ja pričam.

Majica i pantalone: Loro Piana
Ranac: Picard

Moja malenkost nije propustila priliku da se slika na ulicama Baku-a, fotografije su na kraju ispale dobro. Grad je zbog svoje neobične arhitekture izuzetno fotogeničan tako da je bilo lako napraviti dobre slike. Baku poseduje neku posebnu energiju, koja se odlično poklopila sa mojim senzibilitetom.

U samom srcu gradam se nalazi spomenik Nizamiju Ganjaviju, srednjovekovnom persijskom pesniku na trgu Nizami. Ceremonija otvaranja spomenika održana je u aprilu 1949. godine.

Položaj spomenika je postavljen simbolično tako da poznati pesnik gleda na umetnost – Nacionalni muzej književnosti Nizami Ganjavi. Ovaj muzej predstavlja najveću i najbogatiju kolekciju bogate azerbejdžanske kulture. Prikupljanje, istraživanje i skladištenje naučnih i drugih materijala o azerbejdžanskoj književnosti i kulturi, predstavljanje tih materijala na izložbama je glavni cilj ovog muzeja.

Skulpture eminentnih azerbejdžanskih pesnika i pisaca postavljene su na fasadu muzeja na sledeći način: Muhammad Fuzuli, Molla Panah Vagif, Mirza Fatali Akhundov, Khurshidbanu Natavan, Jalil Mammadguluzadeh i Jafar Jabbarli. U bogatoj kolekciji ovog muzeja se nalazi 120000 eksponata.

Na slici iznad možete videti kako izgleda Fondacija Hejdara Alijeva. Ova ustanova je dobrotvorna fondacija na čelu sa prvom damom Azerbejdžana Mehribanom Alijevom. Fondacija je nazvana u čast bivšeg lidera Azerbejdžana, pokojnog Hejdara Alijeva, koji je takođe bio otac sadašnjeg predsednika Azerbejdžana, Ilhama Alijeva. Narod u Azerbejdžanu zaista cene i vole gospodina Hejdara i dosta ustanova nosi njegovo ime. U nastavku posta pokazaću vam kako izgleda muzej moderne umetnosti koji takođe nosi njegovo ime.

Baku je sa rastom kapitala postao metropola sa prefinjenom arhitekturom. Svaki kutak je jedinstven i originalan, parkovi su prelepi i predstavljaju pravi mali raj gde možete odmoriti oči i dušu. Sigurno se možda pitate kako je tako Baku “postao zelen”? Tural nam je ispričao jednu zanimljivu legendu kako je Baku postao tako “zelen”. Pre nekoliko decenija, Baku je bio kao pustinja, imali su naftu, ali nisu imali prirodu. Vladari su molili svoje drage goste koji planiraju da posete Azerbejdžan da umesto skupih poklona donesu semena njihovih biljaka i zasade drveća i da doprinesu poboljšanju prirode u Bakuu.

Međutim, ni to nije urodilo plodom! Onda su se dosetili da svoje kupce zamole da za svaki prodati galon nafte pošalju određenu količinu zemlje kako bi omogućili da se stvore pogodni uslovi za zemljište da bi mogli posaditi biljke i zasade drveća. Tako je počela ova “zelena” priča i tako je Baku postao jedna zelena oaza u kojoj možete pronaći i drveće nara. Moram priznati da sam u Azerbejdžanu po prvi put u svom životu video kako izgleda drvo nara (voće koje možete videti na našim pijacama).

Pošto smo završili sa gradom, vreme je da ispunim svoje obećanje i da vam predstavim zbirku moderne umetnosti – Centar Hajdara Alijeva. Centar Heidar Aliiev je građevinski kompleks od 600.000 kvadratnih metara u Bakuu, u Azerbejdžanu, koji je projektovao iračko-britanski arhitekta Zaha Hadid, a prepoznatljiv je po svojoj karakterističnoj arhitekturi, zakrivljenom stilu koji izlazi iz oštrih uglova. Centar je nazvan po Heidaru Aliev-u, prvom sekretaru sovjetskog Azerbejdžana od 1969. do 1982. godine, i predsedniku Azerbejdžanske republike od oktobra 1993. do oktobra 2003. godine.

Kao sjajan komad post-moderne arhitekture, oblik zgrade predstavlja večni ciklus, koji povezuje prošlost sa sadašnjošću. U zgradi se nalazi konferencijska sala, galerije, muzeji i još mnogo toga i osnovna ideja je da ujedini ljude različitog porekla na mestu zajedničkih ideja. Zgrada je 2014. godine osvojila prestižnu nagradu Londonskog muzeja dizajna.

U ovoj bogatoj umetničkoj riznici uvek možete pronaći remek-dela savremene umetnosti. Pored moderne umetnosti jedan deo centra je posvećen gospodinu gospodinu Hajdaru Alijevu, čoveku koji je bio idejni tvorac demokratije u Azerbejdžanu i doživotni predsenik Republike Azerbejdžan do svoje smrti 2003. godine. Muzej koji je posvećen njegovom liku i delu prikazuje politički razvoj Azerbejdžana sve do modernog doba i kada je njegov sin gospodin Ilham Alijev postao predsednik Rpublike Azerbejdžan.

Pored toga možete saznati neke nove i zanimljive informacije o Azerbejdžanu, videti kako je izgledalo Sveto Pismo i Kuran, kao i neke njihove tradicionalne muzičke instrumente. Ovaj muzej je neobičan i ima zanimljivu izložbu lutaka. Lutke su izrađene tako da izgledaju prirodno, takođe sam saznao da su kosa, trepavice i obrve na lutkama prirodne.

Takođe, bila mi je zanimljiva predstava lutaka koje prikazuju društvo u Azerbejdžanu. Muzej je prilagođen svim uzrastima, tako da sam siguran da će uživati kako mladi, tako i nešto stariji posetioci. Zabava je ovde zagarantovana!

Za kraj današnjeg posta odlučio sam da vam pokažem Bibi-Heybat džamiju. Džamija Bibi Heibat (azerski: Bibiheibət məscidi) je svetilište koje se nalazi šest kilometara jugozapadno od Bakua u Azerbejdžanu. Fatima al-Sughra, kći imama al-Kazima, sahranjena je u ovoj džamiji. Ovo mesto se naziva i Pir Bibi-Heibat, a lokalno stanovništvo ga naziva džamijom Fatima al-Zahra. Mauzolej je izgrađen u vreme dinastije Safavid, ali je uništen kada je Staljin osvojio ovu oblast. Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza i nezavisnosti Azerbejdžana, predsednik zemlje naredio je da se obnovi ovo svetilište.

Ovaj mauzolej – džamija krije jednu jako tužnu ljubavnu priču, ali naravno to je deo istorije, postoji dosta legendi, ali ljudi uvek veruju u snagu ljubavi. Ova džamija je ukrašena jer je njena prvobitna namena bila da to bude mesto gde će počivati kći imama, ali je posle postala i džamija.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog prvog specijalnog posta iz Azerbejdžana koji ne bi bio moguć bez nesebične pomoći Nacionalne turističke organizacije Republike Azerbejdžana, nacionalne avio kompanije Azerbaijan Airlines i Hotela Boulevard u kojem smo imali osećaj kao da smo kod svoje kuće. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem svet na jedan sasvim drugačiji način.

Kako se vama dopala ova moja priča o ovoj dalekoj, neobičnoj zemlji koja se nalazi negde na raskrnici modernog Zapada i tradicionalnog Istoka? Da li ste imali priliku do sada da posetite Azerbejdžan? Kroz par dana ću podeliti sa vama novi post iz Azerbejdžana gde ću vam pokazati prirodne lepote Azerbejdžana, kao i “kolevku” Azerske civilizacije – Nacionalni Park Gobustan gde su pronađeni prve isklesane slike u kamenu koji su dokaz prvih predaka koji su naselili današnji prostor Republike Azerbejdžan.

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane Nacionalne Turističke Organizacije Republike Azerbejdžan, nacionalne avio kompanije Azerbaijan Airlines i Boulevard Hotela koji pripada ABSHERON grupi hotela. Takođe ovim putem želim da se zahvalim mojim prijateljima iz modne kuće Loro Piana i Makia koji su omogućili da svojim modnim komadima oplemenim ovaj post, naravno da ne zaboravim moje verne i najbolje prijatelje iz kompanije Sony koji su omogućili da uživate u ovim prelepim slikama koje su izrađene uz pomoć fotoaparata Alpha 7r Mark II i objektiva Sony FE 24-70 mm iz posebne serije G Master.
SHARE THIS POST

Pisma sa Malte: Mala modna letnja rapsodija u Valeti

Dragi moji pustolovi, dobro došli u moj novi post. Nadam se da ste dobro i da se polako spremate za godišnji odmor jer znam da su obično jul i avgust mesec period koji ljudi koriste za godišnji odmor, malo srede misli i opuste se sa svojom porodicom i prijateljima. Nadam se da ste uplatili neko lepo letovanje, nije bitna destinacija već čovek prosto da promeni svoju sredinu bar na kratko. Zato su putovanja odličan način da se čovek opusti, sredi svoje misli i napuni baterije za nove radne pobede.

Pre nego što počnem sa mojim današnjim postom želeo bih da se još jednom zahvalim Nacionalnoj turističkoj organizaciji Republike Malte na pozivu i što sam imao priliku da prisustvujem na jednoj izuzetno važnoj modnoj manifestaciji kao što je to Nedelja Mode na Malti.

Danas nastavljamo moju “modnu” avanturu na Malti i pokazaću vam moju odevnu kombinaciju koju sam nosio tokom drugog dana na Nedelji Mode na Malti. Kada idete na more ili u primorske krajeve u većini slučajeva u svojoj glavi zamišljate da će vaš kupaći kostim (za žene), pa čak i šorc (za nas muškarce) biti jarkih boja. Naravno i ja sam ljubitelj vedrih boja, ali sam odlučio pošto je u pitanju formalan, važan događaj da moram imati i ja svoj “crni” momenat.

Obukao sam svoje crne pantalone, koje hvala Bogu izdužuju bar malo moje noge jer inače pripadam onoj grupi muškaraca koji imaju vizuelno duži gornji deo tela tj. trup od donjih ekstremiteta, čitaj to kao u fazonu nije mi majka priroda dala duže noge! 😀

Dobro pošto sam vremenom naučio da kamufliram svoje nedostatke i usput postao i ponosan na iste i ovaj put sam bio ponosan na sebe što sam uspeo da budem na visini zadatka. Moram priznati da sam totalno neočekivano zbog ovog outfita dobio nagradu za najbolje obučenu ličnost, stvarno to nisam očekivao.

Neko bi rekao, “pih to je samo nagrada, gde su pare?!”, ja mogu samo reći nema tih para koje bi meni to veče dale pružile veću satisfakciju, nego nagrada što sam uspeo da bar na 5 minuta izgledam lepo. Naravno, za moj prirodan izgled bila je zaslužna divna temperatura od 35 stepeni gde sam imao mogućnosti da razmišljam u trenucima bunila o svojim dosadašnjim greškama u životu i usput da dobijem onaj čuveni efekat “mokre” kose za koji se ispostavilo da mi ne stoji loše.

Slikanje u lepoj garderobi na 35+ stepeni je samo rezervisano za ljude koji su tu poslednji dan na svom putovanju ili za nas blogere koji su naučili da se slikamo na -10 u džemperu ili da se kuvamo na 40 stepeni, valjda sve to ide u rok službe što obično vole da kažu naši stari.

Zamislite kada se moj jadan aparat ugasio uz poruku da je potrebno ohladiti sistem, možete zamisliti koliko je meni falilo da se bacim u onu vodu iako ne znam da plivam… Moje muke, niko ne zna! 😀

Sliku koju imate prilike da vidite iznad je nastala nakon što smo napravili jednu slatku, osežavajuću pauzu gde smo moj fotograf i ja pojeli po koju kuglu sladoleda, onda je mali Marko sa osmehom mogao da nastavi fotografisanje. (naravno efekat sreće je prestao nakon pola sata…)

Komadi ovog outfita vam nisu poznati jer sam se potrudio da uz pomoć mojih prijatelja iz kompanije Loro Piana i Seventy napravimo zanimljivu kombinaciju koja je na kraju i dobila nagradu. Do sada sam dobio par nagrada za moj rad na blogu, ali moram priznati da mi je ovo jedna od najdražih… Sad će mi moja majka reći: “Marko, sine mnogo si ti napredovao od one svoje nagrade Mistera lepote koju sam dobio još u osnovnoj školi kada smo bili na eskurziji na planini Rudnik!” (sa sve njenim posebnim tonom pun majčinskog ponosa kakvu je lepotu rodila! :D) Majka k’o majka!

Dragi moji pustolovi i ljubitelji mode, došli smo do kraja ovog specijalnog modnog posta sa Malte, koji ne bi bio moguć bez nesebične pomoći Turističke organizacije Republike Malte. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem svet na jedan sasvim drugačiji način.

OUTFIT

Majica: Seventy

Pantalone: Loro Piana

Ranac: Louis Vuitton

Patike: Loro Piana

Kako se vama dopala ovaj moja modna kombinacija? Da li ste imali priliku do sada da posetite Maltu? Za par dana nastavljamo našu avanturu po Evropi, vodim vas na Sardiniju i ostajem vam dužan još jednu modnu priču sa Malte sa kojom ćemo i zvanično završiti naš serijal postova o Malti, a do tada budite mi pozdravljeni!

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

P.S. Ako želite da saznate nešto više mojoj avanturi na Malti, pročitajte i moje prethodne postove:

  1. Pisma sa Malte: Biser Mediterana koji nikog ne ostavlja ravnodušnim… (putopis)
  2. Pisma sa Malte:Mdina, magični grad tišine… (putopis)
  3. Pisma sa Malte: Valeta, rajski grad koji je nastao za sedam dana (putopis)
  4. Pisma sa Malte: Leto je uvek u modi! (modni outfit post)
  5. Pisma sa Malte: Gozo, prirodna oaza sreće i mira (putopis)
Ovaj post je sponzorisan od strane Nacionalne turističke organizacije Republike Malte i ostalih partnera ovog projekta koje ću spomenuti u narednim postovima o Malti. Takođe ovim putem želim da se zahvalim mojim prijateljima iz kompanije Loro Piana i Seventy na divnoj saradnji i Sony koji su omogućili da uživate u ovim prelepim slikama koje su izrađene uz pomoć fotoaparata Alpha 7r Mark II i objektiva Sony FE 24-70 mm iz posebne serije G Master.
SHARE THIS POST

Pisma sa Malte: Gozo, prirodna oaza sreće i mira

Dragi moji pustolovi, dobro došli u još jedan novi putopis sa Malte. Ova serija postova sa Malte je bila jedna od najdužih koje sam radio do sad, ali ujedno i jedno interesantno iskustvo. Sigurno ne biste očekivali od jedne osobe koja se plaši vode i ne zna da pliva, pritom da ima izuzetno osetljivu kožu pa se štiti od sunca kako ume i zna, da i pored svega toga obožava primorska mesta. Upravo ta osoba koju sam opisao u prethodnoj rečenici od a do š je ustvari moja malenkost, koja je bila oduševljena Maltom i godinama sam planirao da odem tamo, ali dobro želja mi se na kraju i ostvarila.

Danas vas vodim u netaknutu oazu prirode i mira, koja se nalazi nedaleko od ostrva Malte. Pre nego što počnem sa današnjim postom želeo bih da se zahvalim timu iz Turističke organizacije Republike Malte koji se maksimalno potrudio da mi dočara Maltu na najbolji mogući način i što sam bio u prilici da osetim sve lepote ovog divnog rajskog ostrva na Mediteranu. Još jednom veliko hvala!

Gozo je ostrvo malteškog arhipelaga u Sredozemnom moru, ostrvo pripada Republici Malta. Posle Malte, to je drugo po veličini ostrvo u arhipelagu. U odnosu na jugoistočnog “suseda”, Gozo je ruralniji i poznat po svojim slikovitim brdima, koji čine reljef ovog živopisnog ostrva.

Ostrvo Gozo je odavno povezano sa ostrvom Ogygijom, domovinom nimfe Kalipso u Homerovoj Odiseji. U toj priči, Calypso, poseduje velike natprirodne moći, smrtno je zaljubljena u Odiseja, drži ga zarobljenim nekoliko godina, dok ga konačno ne oslobodi da nastavi svoj put kući.

Od marta 2015. godine, na ovom ostrvu živi skoro 40.000 stanovnika, a njegovi stanovnici su poznati kao Gozitani (na malteškom jeziku: Għawdxin). Gozo poseduje izuzetno kulturno i prirodno bogatsko koje je od istorijskog značaja kao što su hramovi Džgantija, koji su, zajedno s ostalim megalitskim hramovima Malte, među najstarijim prirodnim postojećim strukturama na svetu.

Ostrvo je ruralnog karaktera i u odnosu na Maltu nije toliko razvijeno i nije urbanog karaktera. Poznato je po Azurnom prozoru (prirodni luk od sedimentnih stena), prirodnom luku koji je bio izvanredno remek-delo prirode, koje je nažalost uništeno 2017. godine zbog prirodne katastrofe. Ostrvo ima druge značajne prirodne osobine, uključujući Unutrašnje More (lagunu) i Wied il-Mielaħ (prirodni luk od sedimentnih stena).

Na ostrvu ima mnogo plaža, kao i primorska odmarališta koja su popularna i kod meštana i kod turista, a najpopularniji su Marsalforn i Xlendi. Gozo se smatra jednom od najboljih ronilačkih destinacija na Mediteranu i najbolji prirodni centar za sportove na vodi.

Naravno kao i uvek, potrudio sam se da saznam neke zanimljive činjenica o ovom neobičnom ostrvu. Gozo je bio naseljen od 5000. godine pre nove ere, kada su farmeri iz obližnje Sicilije naselili ostrvo. Zbog zanimljivog otkrića slične keramike koja potiče iz Gār Dalam faze, smatra se da su prvi naseljinici ovog ostrva bili iz područja Agrigenta, međutim trenutno nije poznato odakle su došli poljoprivrednici sa Sicilije. Smatra se da su pre živeli u pećinama na periferiji prostora današnjeg mesta na Gozu – San Lawrenz.

Gozo je bio važno mesto za kulturnu evoluciju, a za vreme neolita izgrađeni su hramovi Džgantija, koji spadaju među najstarije samostojeće prirodne strukture na svetu, kao i najstarije verske objekte na svijetu. Ime hrama je na malteškom jeziku, zbog “pripadnosti divovima”, jer legenda u malteškom i gozitanskom folkloru kaže da su hramove gradili divovi.

Još jedno važno malteško arheološko nalazište na Gozu, koje datira iz neolitskog perioda, je kameni krug Xagra. Takođe, nepotvrđeni mitovi koji su se prenosili generacijama sa kolena na koleno i neki drevni grčki istoričari (posebno Euhemerus i Callimachus) tvrde da je Gozo ostrvo koje je Homer opisao kao ostrvo Ogygia, dom prelepe nimfe Kalipso.

Gozo su zauzeli Kartaginjani, koji su podigli hram u Astarte na ostrvu. Smatra se da je ostrvo pripojeno Velikom Rimskom carstvu oko 218. godine pre nove ere, gde su se kovale i prve bronzane kovanice u 1. veku pre nove ere. Na njima je glava Astarte u obliku polumeseca i ratnikom, zvezdom i legendom Gaulitn.

U julu 1551. Osmanlije pod vođstvom Sinan pašom i Dragutom napali su i opustošili Gozo i zarobili većinu stanovnika, oko 5.000, koje su nasilno odveli u Libiju. Ostrvo Gozo je ponovo naseljeno između 1565. i 1580. godine od strane ljudi sa Malte, period kada je Malta bila pod rukovodstvom Reda Malteških vitezova.

Istorija Goza je snažno povezana sa istorijom Malte, budući da je ostrvom Gozo kroz istoriju vladala Malta, sa kratkim periodom autonomije nakon ustanka protiv francuskih snaga nakon Napoleonovog osvajanja Malte, između 28. oktobra 1798. godine. i 20. avgusta 1801. godine.

Kako možete doći do ostrva Gozo sa Malte?

Turisti i lokalno stanovništvo mogu doći do ostrva trajektom. Postoje redovni svakodnevni polasci između luke Mġarr na Gozu i Keirkewwa na severozapadnoj obali Malte. Polasci su raspoređeni tako da na svakih 45 minuta tokom letnjeg perioda i tokom zime možete uživati u lepotama ostrva Gozo. Vožnja trajektom traje oko 30 minuta u svakom smeru. Uslugu koriste putnici (lokalno stanovništvo, uključujući studente Gozitana koji studiraju na Univerzitetu Malta i turisti), a koristi se i za prevoz robe između ostrva.

Krajem 20. veka napravljen je nacrt predloga za izgradnju specijalnog podvodnog tunela između Malte i Goza. Nakon nekog vremena sprovedeno je istraživanje izvodljivosti projekta gde se došlo do zaključka da je izgradnja tunela između ova dva ostrva moguća, ali bi imala negativan uticaj na okolinu. Naravno, taj projekat bi omogućio da ljudi mogu da kada požele odu i posete ostrvo, ali bi sa druge strane Gozo možda izgubio i ono najvrednije – prirodnu lepotu. Videćemo šta će biti, siguran sam da će njihovi čelnici doneti odgovarajuću odluku koja bi doprinela očuvanju ovog prirodnog blaga.

Dragi moji pustolovi, došli smo do kraja ovog petog specijalnog posta sa Malte, koji ne bi bio moguć bez nesebične pomoći Turističke organizacije Republike Malte. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem svet na jedan sasvim drugačiji način.


Kako se vama dopala ova moja priča o ovom neobičnom ostrvu Gozo? Da li ste imali priliku do sada da posetite Maltu? Za par dana nastavljamo našu avanturu po Malti, pokazaću vam dve moje preostale odevne kombinacije i neke moje dogodovštine sa Nedelje mode, a do tada budite mi pozdravljeni!

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

P.S. Ako želite da saznate nešto više o Malti, pročitajte i moje prethodne postove:

  1. Pisma sa Malte: Biser Mediterana koji nikog ne ostavlja ravnodušnim… (putopis)
  2. Pisma sa Malte:Mdina, magični grad tišine… (putopis)
  3. Pisma sa Malte: Valeta, rajski grad koji je nastao za sedam dana (putopis)
  4. Pisma sa Malte: Leto je uvek u modi! (modni outfit post)

Ovaj post je sponzorisan od strane Nacionalne turističke organizacije Republike Malte i ostalih partnera ovog projekta koje ću spomenuti u narednim postovima o Malti. Takođe ovim putem želim da se zahvalim mojim prijateljima iz kompanije Sony koji su omogućili da uživate u ovim prelepim slikama koje su izrađene uz pomoć fotoaparata Alpha 7r Mark II i objektiva Sony FE 24-70 mm iz posebne serije G Master.
SHARE THIS POST

Pisma sa Malte: Biser Mediterana koji nikog ne ostavlja ravnodušnim…

Dragi moji pustolovi, kako ste mi danas? Konačno su danas ovi sunčevi zraci dokazali da nam za koji dan počinje Jun. Iskreno ne pamtim kada je bilo ovako loše vreme prethodnih godina, ali ova godina je očigledno prepuna iznenađenja.

Meni je i dalje čudno i ne mogu da se naviknem na ove promene vremena, pa zbog toga žalim što moja avantura na Malti nije potrajala duže bar još koji dan… Dobro, možda će mi ovaj post pomoći da se setim kako je tamo bilo lepo i toplo vreme. Danas vam pišem moj prvi post o Malti. Ova serija postova o Malti će biti malo duža jer će biti malo više putopisa, a naravno kao što ste i do sada navikli i posebni modni postovi gde ću vam ispričati svoje dogodovštine. Pa da počnemo!

Republika Malta je mala, ali gusto naseljena ostrvska država koju sačinjava arhipelag u sred Sredozemnog mora na jugu Evrope. Malta inače geofizički čini deo severne Afrike, ali ova zemlja se geopolitički nalazi u južnoj Evropi. Zauzima važan geografski položaj na važnom putu ka središnjem delu Sicilije i Italije. Malta je mediteranski biser koji se nalazi negde na pola puta između Evrope i Afrike.

Zbog svog neobičnog položaja ova mala ostrvska zemlja je bila izložena uticajima mnogih osvajačkih sila. Svako je na neki način ostavio traga u bogatoj istoriji ove zemlje jer je Malta oduvek predstavljala najbolju bazu za osvajačke kolonijalne sile koje su želele da krenu u osvajačke pohode na afrički kontinent.

Ovog proleća sam dobio srdačan poziv od Nacionalne turističke organizacije Republike Malte da dođem na Maltu i posetim njihovu najveću modnu manifestaciju – Nedelju Mode. Budući da sam već duži period planirao da dođem na Maltu jer sam čuo da je to zemlja vitezova i snova, smatrao sam da je ovo idealna prilika da se upoznam sa Maltom i da ujedno spojim posao sa zadovoljstvom.

Krajem maja ove godine, mali Marko se sa svojim fotografom uputio u ovaj pravi mali mediteranski raj jer je tad bilo planirano održavanje Nedelje mode na Malti. Moram priznati posle hladne Rusije, Malta je bila savršena sledeća modna stanica za Mr.M-a, ipak ovom pustolovu više prija toplija, mediteranska klima.

U saradnji sa Turističkom organizacijom Malte posetio sam glavni grad Valetu (Valletta), Sliemu, Birgu, Mdinu, Marsaxlokk i naravno “sestrinsko” ostrvo Gozo. Ova neverovatna avantura je trajala 6 dana i smatram da je 7 do 10 dana dovoljno da se istraži ovo ostrvo bez ikakve žurbe.
Malta je mala zemlja i gradovi su relativno blizu, neki gradovi su toliko blizu da kada koristite gradski prevoz koristeći samo jednu liniju možete posetiti 3,4 grada. Kao kada biste u Beogradu seli na tramvaj 7, samo što ćete i dalje biti u Beogradu, ali na Malti vi možete promeniti i više od 4 grada. Praktično i zanimljivo, morate priznati!

Po planu i programu prvo je bila planirala poseta gradu Sliema. Grad se nalazi na severnoj obali ostrva i udaljeno je od glavnog grada desetak kilometara. Inače Sliema je poznata kao najbolji i najveći centar za kupovinu i tu je smešten najveći tržni centar i poslovni kompleks – The Point Shopping Centre. Pošto sam bio u prilici da posetim par prodavnica mogu vam reći da su što se tiče cena skoro koliko, toliko iste kao i u ostalim delovima Evrope, poput Italije i Francuske.

P.S. Za sve ljubitelje Zare, cene proizvoda ovog poznatog brenda su najniže u Grčkoj i na Malti, pa da znate gde možete da pazarite neke modne komade svog omiljenog brenda. Verujem da će neki od vas posle ovoga reći: “Hvalaaa Marko!”, ja ću samo reći: “Nema na čemu i sledeći put!”.

Kada se red Sv. Ivana prvi put nastanio na Malti 1530. godine, svi njihovi članovi reda bili su smešteni u gradu Birgu, tako da je ova crkva – St. Lawrence, korištena kao prva konvencionalna crkva Reda na Malti. U tu svrhu je služila 41 godinu, od 1530. do 1571. godine, sve do prelaska vitezova u novi glavni grad – Valletta. Kamen temeljac današnje crkve položio je u maju 1681. godine biskup Molina. Završena je 1696. godine. Crkvu je svečano otvorio biskup Davide Cocco Palmieri na praznik St. Lawrence, 10. avgusta 1697. godine.

Arhitektura ovog verskog zdanja je neverovatna i moram biti iskren da nisam očekivao ovako nešto na Malti. Nakon ove posete ovoj ostrvskoj zemlji slika o Malti u mojoj glavi je totalno drugačija. Naravno, zbog legendi o “stolu vitezova” i veteškim redovima Maltu sam zamišljao totalno drugačije. Drago mi je da sam imao priliku da posetim ovu neobičnu zemlju.

Sledeći grad na mojoj blogerskoj listi je bio Birgu ili Vittoriosa je jedan od zvaničnih 11 gradova na Malti. Da li ste čuli poznatu legendu o “Tri Grada” na Malti? Tri grada je predstavlja zbirni opis tri utvrđena grada Birgu, Senglea i Cospicua na Malti. Najstariji od ovih gradova je upravo Birgu, koji postoji još od srednjeg veka. Druga dva grada, Senglea i Cospicua su osnovali Red Sv. Ivana u 16. i 17. veku.

Birgu i dalje bogat prelepim fasadama, čija arhitektura pokazuje istorijsko nasleđe, uprkos šteti koji je pretrpeo u bombardovanju tokom Drugog svetskog rata. Njegovo počasno ime Vittoriosa je dodeljeno kao rezultat njegovog pobedničkog položaja u Velikoj opsadi 1565. godine.

Mdina je bila prvi glavni grad Malte u vreme Malteških vitezova, a takođe tokom perioda Imperijalnog Rima. Zvali su ga Tihi Grad. Njegova mešavina srednjovekovne i barokne arhitekture, zidova utvrđenja i njenog položaja, čine ga jednim od najlepših gradova na ostrvu.

Mdina se nalazi na listi najskupljih gradova u Evropi po ceni kvadrata nekretnina, pa ako želite da posedujete najmanju palatu u ovom gradu morate biti spremni da platite najmanje 5 miliona evra, dok za velelepne palate treba izdvojiti više od 50 miliona evra. Uspeo sam nekako da se oprostim sa ovim lepotom i uputili smo se za Marsaxlokk. Naredni post ću posvetiti ovom neobičnom gradiću gde ćete biti u prilici da uživate u arhitekturi ovog najskupljeg “sela” na svetu.

Marsaxlokk je malo, tradicionalno ribarsko selo u jugoistočnom delu ostrva. Ima luku i turistička atrakcija poznata po svojim neverovatnim pejzažima, ribolovu i istoriji. U martu 2014. godine, selo je imalo 3.534 stanovnika. Selo je poznato i po pijaci Marsaxlokk, koja je uglavnom velika riblja pijaca koja se održava skoro svake nedelje duž cele obale.

Ovo naselje je još naseljeno i poznato još od antičkog doba. Marsaxlokk je imao ulogu luke još kod starih Feničana, Kartaginaca, a ima i ostatke luke iz rimskog doba. Poznat je po tradicionalnim i raznobojnim brodićima “Luzzus”. Selo je popularno i među meštanima i turistima zbog  šetnji oko obale i luke, restorana, kao i zbog svojih velikih zona za kupanje.

“Plava špilja” (Blue Grotto) se odnosi na brojne morske pećine na jugoistočnoj obali Malte, nedaleko od ribarske luke Wied iz-Zurrieq. Položaj pećina, u kombinaciji sa sunčevim zrakama, dovodi do optičkih varki koje prikazuju brojne nijanse plavih boja morske vode.

Pod vodom, različite boje crvene, ljubičaste, zelene, narandžaste i žute boje daju turistima impresivnu sliku o Malti. Plava špilja je veoma popularna destinacija za turiste na Malti sa izletima brodom koji obilaze pećine koje je moguće posetiti skoro tokom cele godine. (naravno u zavisnosti od vremenskih uslova)

Dragi moji, došli smo do kraja ovog prvog specijalnog posta o Malti, koji ne bi bio moguć bez nesebične pomoći Turističke organizacije Republike Malte. Vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Čovek je bogat u duši ako je uspeo da istraži svet i meni je drago da uvek uspem da pronađem partnere mojih projekata koji mi pomažu da otkrijem svet na jedan sasvim drugačiji način.

Kako se vama dopala ova moja priča o Malti? Da li ste imali priliku do sada da posetite ovo neobično ostrvo? Ako ste imali priliku voleo bih da čujem vaše mišljenje! Za par dana nastavljamo našu avanturu po Malti, a do tada budite mi pozdravljeni!

Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana, sa nekom novom pričom!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

Ovaj post je sponzorisan od strane Nacionalne turističke organizacije Republike Malte i ostalih partnera ovog projekta koje ću spomenuti u narednim postovima o Malti. Takođe ovim putem želim da se zahvalim mojim prijateljima iz kompanije Sony koji su omogućili da uživate u ovim prelepim slikama koje su izrađene uz pomoć fotoaparata Alpha 7r Mark II i objektiva Sony FE 24-70 mm iz posebne serije G Master.
SHARE THIS POST

Razglednica iz Italije: Leto ispunjeno osmehom

Zdravo svima, dobro došli u moj novi post. Nadam se da ste dobro i da ste spremni za nove izazove! Iskoristite ovu nedelju na najbolji mogući način, iznenadite sebe i svoje najdraže sa jednom lepom setnjom u prirodi jer polako se oseća jesen u vazduhu i  ovo lepo, toplo i sunčano vreme neće još dugo potrajati. Danas sam rešio da sa vama podelim poslednji letnji modni outfit post.

 

 

Italija je zemlja koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. To je zemlja puna kontrasta, kada putujete sa juga na sam sever zemlje imate osećaj da se prošli nekoliko različitih zemalja i kultura. Italijanski način života, onaj koncept “La Dolce Vita” je istinit samo ako živite u Italiji. Skoro sam negde pročitao u novinama prosečno vreme koje ljudi u svetu i u Evropi godišnje provedu radeći.

Naravno, prvo mesto zauzima Japan preko 1300 sati, na drugom mestu ako se ne varam je bila Norveška, zatim Nemačka i negde na listi se našla i Italija sa 500-600 provedenih sati na poslu. To je bila vrlo zanimljiva statistika, još zanimljiviji je bio komentar Italijanke koja je u tom trenutku sedela do mene jer sam imao malu pauzu pa sam odlučio da se malo bolje upoznam sa svojim kolegama i ljudima iz marketing sveta.

Ona je pozvala još par ljudi, većina su bili Italijani da pročitaju i oni tu statistiku. Jedan komentar me je tako slatko nasmejao da sam osetio potrebu sa vama to i podelim. Matteo, momak koji je malo stariji od mene, rođen u blizini Firence je izjavio: “Ne znam samo da li su nam u ovih 500-600 sati uračunali i naše dvočasovne pauze za espreso!” to je bila šala koja je svima nama izmamila osmeh do suza, ali smo se složili da možda Italijani nisu baš najveće “pčele radilice”, ali da opet sve stignu da odrade na poslu i da uživaju.

 

 

U tom trenutku je naišao i moj fotograf koji je “pokvario” zabavu sa rečima da je vreme za posao! Taman sam bio na putu da postanem pravi Italijan! Nije mi se dalo, ali moram priznati da je vreme proletelo i da smo imali dužu pauzu nego što je to italijanskih dva sata, ali kada radite kreativne stvari i posao koji je vezan za fotografiju svaki minut je dragocen jer sunce ne čeka nikog. Što si uradio, uradio si!

 

 

Ubrzo smo završili posao i sa olakšanjem smo mogli da provedemo ostatak vremena na Komu. Za sve one koji nisu upućeni Komo ( It: Como) je istovremeno naziv grada i jezera koje Italija nesebično deli sa Švajcarskom. Jezero Komo je jedno od najdubljih jezera u Evropi i treće po veličini jezero u Italiji. Komo je jedno od najlepših jezera u Evropi okruzeno velicanstvenim Alpima i popularno je mondensko letovaliste aristokratije i bogatih ljudi jos iz vremena Rimske imperije, a danas “igralište” zvezda kao što su Madona, Džordž Kluni, Stalone, Donatela Versače i mnogi drugi…

 

 

Iskoristio sam lepo vreme i ovu neverovatnu fotogeničnost jezera Komo da napravim ove zanimljive fotografije. Ako kojim slučajem poželite da obiđete ovo jezero imajte na umu da biste trebali izdvojiti bar jedan ceo dan za krstarenje. Siguran sam da će vam to biti jedno prelepo iskustvo i da će svako od vas imati svoje specijalne trenutke za pamćenje.

Ja sam zabeležio svoje najlepše momente i sa ponosom mogu reći da mi je ovo leto bilo jedno od najlepših u životu. Neponovljivo leto ispunjeno osmehom i pozitivnom energijom, baš kao i ovaj moj outfit.

 

 

Kada sam dobio ove pantalone prvo sam pomislio da ja to ne mogu poneti jer nemam dovoljno smelosti, ali kada sam našao ovu majicu na finalnom sniženju u Zari, odmah sam znao da će ona jednostavno biti ta dobitna kombinacija uz ove neobične bordo pantalone. Patike ste već imali prilike da vidite u par prethodnih postova i moram priznati da su mi baš one bile omiljen modni komad ove letnje sezone. Bele patike su uvek moderne, možda ću ih “preneti” sa mnom i u novu modnu sezonu!

OUTFIT

Majica: Zara

Pantalone: Burberry

Patike: Burberry

Fotoaparat: Sony Alpha Mark II

 

 

Dragi moji došli smo do kraja ovog posta, vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Ne brinite za par dana ću objaviti novi post gde ćemo nastaviti zajedno da uživamo u čarima putovanja i započinjemo našu avanturu u Italiji. Trudim se brzinom svetlosti da ne pogrešim neko slovo i da završim ovaj post jer danas krećem za Italiju i sa velikim nestrpljenjem očekujem da vidim šta su to za mene spremili moji prijatelji iz McArthurGlen Noventa Di Piave outlet centra.

Kako se vama dopala ova moja vedra letnja kombinacija koju sam prošetao na Komu? Voleo bih da čujem vaše mišljenje! Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

 

Ovaj post je sponzorisan od strane modne kuće Burberry Limited, Turističke organizacije grada Komo i Turističke organizacije Republike Italije. Za izradu ovih fotografija korišćen je Sony Alpha 7r Mark II.

 

SHARE THIS POST

Priča iz Ciriha: Moja definicija hedonizma

Dragi moji pustolovi, kako ste mi danas? Iskreno se nadam da ste dobro i da ste spremni za novu avanturu. Danas vas vodim u Cirih, rajski grad gde caruje čist hedonizam. Putovanja su tu da obogate naš život i da pored razonode upoznate svet i neke nove kulture. Švajcarska je najbolji primer gde imamo priliku da na relativno malom prostoru spoznamo razlike između najpoznatijih jezika sveta kao što su nemački, italijanski i francuski. Svaki kanton u Švajcarskoj je jedinstven, svaki od njih poseduje neku posebnu draž koja ga izdvaja od ostalih.

Ja sam imao priliku da ovog leta posetim društveno-politički i ekonomski centar nemackog kantona u Švajcarskoj – Cirih. Ovom prilikom bih želeo da se zahvalim na nesebičnoj podršci mojim prijateljima iz Turističke organizacije grada Ciriha. Bilo je to zanimljivo putovanje i prisetio sam se nekih uspomena iz detinjstva koje me vežu za ovaj grad.

 

 

Kada pomislimo na Cirih, prva asocijacija je Ciriško jezero i beli labudovi koje se sunčaju na travi. Naravno, neki od nas pomisle i na one lepe vile koje se nalaze na obali jezera, ali to je za neki naš prosečni balkanski džep blago rečeno nedostižno. Ostaje nam samo da uživamo u lepoti jezera kao posetioci grada. Sa druge strane nikad se ne zna, ja sam od onih ljudi koji veruju u snove i nemoguće pa se posle ne iznenadim ako se neka stvar o kojoj sam dugo maštao jednostavno ostvari.

To je pozitivna stvar kod nas večitih sanjara, ne gubimo nadu i zbog toga nikad ne padamo u depresiju i očaj zbog neispunjenja snova već nastavljamo dalje da verujemo u čuda.

 

 

Kada bih imao priliku da živim u ovom gradu, siguran sam da bih svako jutro pre posla uživao u jutarnjem suncu i hranjenju labudova. Kao što sam rekao u nekom od prethodnih postova, postoji neka posebna veza između vode i mene iako na moju žalost ne znam da plivam.

 

 

Staze koje okružuju jezero su veoma sređene tako da možete nesmetano da uživate u lepoti jezera i da se ne brinete da li će vas “zakačiti” neki biciklista. Posebnu draž daju kamene klupe koje se nalaze uz samo jezero i imate osećaj da ćete svakog trenutka ući u jezero. Koliko je zastrašujuće, toliko i adrenalin uradi svoje pa samo uzbuđenje raste. Ceo taj doživljaj pojačavaju zanimljivi kristalno beli labudovi i predivno cveće i bilje koje se nalazi uz samo jezero što čini ovo jezero pravom oazom.

 

 

Proveo sam dobrih dva sata u šetnji oko samog jezera, bio sam relaksiran i opušten valjda je to zbog uticaja vode na moj um. Dok pišem ovaj post i gledam ove slike prisećam se onog mirisa vode koji opušta sva čula. Znam da sam se previše zadržao, zato sam naterao sebe da krenem dalje Cirih me zove treba otkriti sve lepote grada.

 

 

Dok sam se polako vraćao u samo srce grada, primećujem ljude na biciklima koji užurbano okreću pedale svojih dvotočkaša ne bi li na vreme stigli na posao. To je ta organizovanost o kojoj stalno slušamo! Siguran sam da ste negde čuli izraz: “Tačan si k’o švajcarski sat!”. Ljudi koji su prolazili pred mene na biciklima u odelima su me podsetili na značenje tog izraza i sa blagim osmehom na licu nastavio sam svoje istraživanje grada.

 

 

Polako ulazim u jezgro grada, glavna ulica, izlozi koji te prosto prizivaju da baciš pogled na najnovije kolekcije svetskih dizajner i  brendova koji prosto zrače luksuzom, ali kao što sam malopre napisao naš prosečan balkanski džep nije dosrastao toj misiji pa nam ostaje da sa osmehom na licu ispratimo u izlogu najnovije trendove.

 

 

Prema nekim istraživanjima ulica Banhöfstrasse je jedna od najlepših i ujedno i najskupljih ulica u svetu. Cirih je manji grad i ako posmatramo grad kao celinu ova ulica je dugačka i prelepa, zbog arhitekture zgrada koje krase ovu ulicu luksuza. Pošto sam se umorio od šetnje, seo sam ispred jedne prodavnice, uzeo kroasan koji sam kupio u prodavnici i posmatrao ljude oko sebe.

Prosečna žena u Švajcarskoj zastane pored izloga, duboko uzdahne i trepne par puta dok se oprašta sa preskupom Hermes torbom u izlogu. Izgleda da ni tamo ne teče med i mleko kako nam mediji predstavljaju. Sa manjom dozom tuge u očima, žene nastavljaju svojim putem i užurbanim korakom žure da uhvate tramvaj da ne zakasne na posao.

Sa druge strane imamo žene koje su vrlo doterane, sređene, imaju na sebi aktuelne prepoznatljive simbole luksuza, luksuzna tašna, lepe cipele, parfem koji se oseća bar dvesta metara niz ulicu i sa potpunim drugačijim smeškom posmatraju tu istu skupocenu torbu. Jedna gospođa je čak i imala u ruci i njen pogled je prosto govorio: “Kupujem sutra i u ovoj boji, neka se nađe!”. To je Cirih, grad kontrasta!

 

 

Pošto sam analizirao skoro sve prolaznike, požurio sam da završim sa jelom i da napravim što bolje slike jer kada “upekne” sunce slike nisu baš najbolje. Iskren da budem da sam hteo da se izgubim ne bih uspeo da pronađem ovaj simpatični trgić sa zanimljivim prodavničicama. Niz ulicu se nalazi ulica sa restoranima koja je slična našoj Skadarliji, jedino što nas razlikuje je cena. 🙂

 

 

Ljudi danas kada žele da Cirih porede sa nekim drugim evropskim gradom i dalje ne mogu da se odluče da li je Cirih švajcarska verzija Venecije ili švajcarska verzija Amsterdama. Istini za volju ni ja sam ne znam koje poređenje bi više odgovaralo ovom gradu, ali jedno je sigurno – ovaj grad živi na vodi! Uzane uličice, arhitektura, kaldrma, mostovi sve nekako podseća na nešto, a sa druge strane izgleda kao nešto sasvim novo i originalno.

 

 

 

Cirih je grad koji ima da ponudi dosta toga i grad u kome caruje hedonizam. Razne internacionalne kuhinje, gurmanski specijaliteti, zanimljive slatke poslastice i predivni pejzaži su dovoljni razlozi da posetite Cirih. Siguran sam da Cirih za svakog ima po nešto da ponudi.

 

 

Morao sam da se malo osvežim, kupio sam neki čokoladni sladoled na akciji i mogu vam reći da je bio odličan! 🙂 Pošto sam završio sa svojom poslasticom, malo se odmorio u hladu nastavio sam svoje “krstarenje” ovim švajcarskim gradom.

Šarm koji poseduje ovaj grad će svakog od vas privući i pokazati vam ono najlepše. Cirih je pravi svet u malom, ljudi sa naših prosota Cirih nazivaju “Juga u malom” zato se nemojte začuditi kada shvatite koliko ustvari ljudi ima sa naših prostora. Život tamo nije čist sjaj i raskoš, ali ljudi lepo i pristojno žive od svog rada.

 

 

Lutajući gradom naišao sam na crkvu svetog Petra koja ima toranj sa satom. Moja mene je mene uvek vodila drugim putem, još kad sam bio dete izgledalo je mnogo drugačije i veće.

Dragi moji pustolovi došli smo do kraja ovog specijalnog posta iz Švajcarske, vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Ne brinite za par dana ću objaviti novi post gde ćemo nastaviti zajedno da uživamo u čarima putovanja i nastavljamo našu avanturu na nekom drugom mestu.

 

Voleo bih još jednom da se zahvalim Turističkoj organizaciji grada Ciriha na predivnom iskustvu. Kako vam se dopala moja današnja priča o Cirihu? Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana! A sada vas ostavljam da uživate u ovom veličanstvenom pogledu na grad.

Blogerski pozdrav,

Mr.M

 

Ovaj post je sponzorisan od strane Turističke organizacije grada Ciriha.
Za izradu ovih fotografija korišćen je Sony Alpha 7r Mark II.

 

SHARE THIS POST

Leto u Beogradu

Zdravo svima! Kako ste mi danas? Vikend je iza nas, iskreno se nadam da ste lepo iskorististili ovo prijatno vreme u Beogradu i da ste napunili svoje “baterije” za novu radnu nedelju. Leto je period kada čovek želi da isproba nešto novo, jednostavno da malo pobegne od onog svog uobičajenog životnog ritma. Tako sam rešio i ja konačno da se suočim sa jednim modnim stilom koji sam se “trudio” da izbegnem, ali očigledno je da od “treša” stila (trenerka stila) jednostavno čovek ne može da mimoiđe.

 

 

Prvu stvar koju sam obećao sebi je da to neće biti crna, siva ili teget trenerka jer su to svakodnevne boje kojima sam veran i uzeću najveseliju boju koju pronađem. Čim sam ušao u prodavnicu, spazio sam ovu jarko crvenu trenerku i jednostavno bez razmišljana pokupio sa izložbenog stola. Trudio sam se da uopšte ni ne probam trenerku, jer osećam kada bih video sve svoje nedostatke u ogledalu brže bolje bih je ostavio i našao neke klasične pantalone ili farmerke koje mi iole bolje stoje. Završila se i ta kupovina, u glavi sam imao neku ideju kako ću to iskombinovati i požurio kući da to realizujem jer nisam imao puno vremena za slikanje jer sam trebao krenuti na put.

Čim sam ušao u kuću, mama je mirno žena završala svoje obaveze, kuvala ručak… Iskoristio sam priliku i brzo rekao: “Kupio sam crvenu trenerku!”. Žena samo što nije ispustila šerpu, osećaj kao u Indijskoj seriji gledamo se par trenutaka. “Šta si kupio?!” – Crvenu trenerku! Ostavila je šerpu i tražila da je vidi. “Čoveče, da li ima ovo u mom broju?!” Žena je blago rečeno bila oduševljena trenerkom. Završila je sa spremanjem ručka i akcija je mogla da počne.

 

 

Nekoliko minuta smo razmišljali gde bismo mogli da napravimo lepe slike… 10tak minuta smo sedeli na klupici u komšiluku i moja mama je davala asocijacije poput grafiti, garaže, ali nismo mogli da se setimo gde bismo mogli da nađemo u tom trenutku tako nešto. Na svu tu muku mama je shvatila da nešto nedostaje mom outfitu… Setila se! RANAC! Gde da nađem zanimljiv ranac?! Setili smo se jednog porodičnog prijatelja koji je lud za modnim dodacima srećom tu nam je u komšiluku. Možda smo malo upali kao manijaci, ali bilo nam je hitno! 😀 Srećom bio je kod kuće i nakon desetak minuta sa izvukao iz jedne vrećice ovaj crveni ranac. On nije hteo ni da čuje, a kamoli da ja pomislim da ja iznesem to napolje jer je to njegov najomiljeniji ranac u njegovom ormaru, ali smo upotrebili šarm i ono vratićemo ti ga u jednom komadu za 15 minuta!

 

 

Pritom mama se setila gde bismo mogli da napravimo dobre slike, upali smo u prvu 7-cu (tramvaj) koja je naišla i usput mi je objasnila da zgrada gde smo pre živeli bi mogla možda da posluži. Ajde, ja se vodim ipak onim “majke znaju najbolje!” a ja nisam imao ni jednu adekvatnu ideju, pa sam poslušao savet. Mislim da je na kraju ove naše balade uspelo! Napravili smo zanimljive slike. Jeste da smo se zadržali sat vremena, ranac je vraćen u jednom komadu (da nije mislim da ja danas ne bih pisao ovaj post!).

 

 

Dragi moji došli smo do kraja i ovog posta, vreme uvek proleti kada se čovek lepo zabavlja! Ne brinite za par dana ću objaviti novi post gde ćemo zajedno otkriti neke lepote Maroka.

OUTFIT

Majica: Zara

Trenerka: Zara

Ranac: Louis Vuitton x Supreme

Patike: Tod’s

Fotoaparat: Sony Alpha 7r

 

Kako vam se dopao ovaj moj “sportski” outfit? Voleo bih da čujem vaše mišljenje! Ako imate neko pitanje, komentar, sugestiju ili poruku za mene možete mi napisati dole u komentarima. Naravno, kao i do sad uvek me možete kontaktirati putem maila ili društvenih mreža i to možete pronaći na stranici KONTAKT. Vidimo se na istom mestu za par dana!

Blogerski pozdrav,

Mr.M

 

 

Ovaj post je sponzorisan od strane kompanije Tod’s S.p.A. Za izradu fotografija u ovom postu korišćen je fotoaparat Sony Alpha 7r.

 

 

 

 

 

 

SHARE THIS POST